samo za znanstvenike

Link

Link





bježao sam
glavom bez obzira
ne osvrčući se
ponestajalo mi je već daha
progonjen od
tvojih obožavatelja
mahnito su me gonili
i jurili za mnom
tjerajući me od tebe
gađali su me kopljima
od procvjetala ružina drveta
krv mi je kapala iz
otvorenih rana
u svakoj kapi
vidjeh tvoje lice
i očutih tvoj miris
pomiješan sa mirisom ruža
pomislih - još si uvijek u meni
mogu me i ubiti
mogu nas fizički razdvojiti
no ti ćeš
zauvijek biti dio mene

spotakoh se i padoh
...sustižu me i bodu ...bodu ...likuju ...
vidim kroz maglu
njihove iskešene očnjake
najednom se razmiču
i vidim tebe
ja ti pružam ruke
smiješ se ...
skidaš haljinu sa sebe
onako gola
plešeš među njima
i daješ im se
tik pored mene
držeći me za ruku ...
plačem ...
posljednje što čujem
su pomiješani tvoji i njihovi
uzdasi i smijeh

zastor se spušta
da li je ovo doista kraj
ili je režiser odustao
od klasičnog sretnog svršetka
možda je ovo ipak novi početak
ili možda i nije
možda nikada i nije
bio samo jedan početak
možda i nije
napisan kraj

ma ovo je izgleda komad
u kojem
sami glumci određuju
...kraj
ja ga već odavno slutim
no kako li si ga ti zamislila
...kao novi početak
ili kao
bezuvjetni kraj

budim se
jastuk mi je mokar
izlazim u park
čekat ću još
na klupi ...sam ..
možda svratiš
u ovaj moj komad
htijenja i snova
...jednom ,
da odagnaš
moje sumnje i strahove