U PROLAZU

ĆUDAN JE JAV...
KAD TRNCI PROBIJAJU SFERU,
DA BI SE TI BUDILA SRETNA,
BEZ SJENE U OČIMA...
NEUGODNOG ZADAHA I OTROVNIH PITANJA...
O NACIJI I BOGU,
TONUĆI U VJERU.
UVJEK SU TE SVEVIŠNJI ŠTITILI, JER NIKADA NISI BILA BEZ NADE...
NIKADA SE NISI GUBILA U VREMENU,
SVIM ULICAMA I LAVIRINTU ŽIVOTA...
VALDA SI SNAGE IMALA NE PODLEĆI BREMENU.
UZ SVE ISPOVJESTI ŠTO BIH UPUTIO TEBI,
BILO OD DANAS...OD JUĆER,
DA SI VOLJELA...PJEVALA...PLESALA, NE MISLEĆI O SEBI.
ALI SADA, SRLJAŠ UPLAŠENO, NEMAŠ SILE DOVRŠITI BORBE,
SVOJU SI SAHRANILA VOLJU...IZGUBILA POJAM O SREĆI,
I KAO PLIMA PREKRIVAŠ OBALE BOLA NAKON ĆEGA...
MORAŠ LIZATI RANE,
DOK STOJIŠ KAO SVETIONIK, U SLABOSTI POSRNULIH SNOVA...
I SVIH BESMISLICA LJUBAVI...ŽIVOTA...PROPADANJA,
SVEGA ONOGA ŠTO IZ ŽIVOTA CURI,
DO SRŽI...DO KOSTIJU...
SVE OSTAVLJAŠ ZA SOBOM,
SVE JASNE TRAGOVE...NAŠEG RASTAJANJA.
-NENAD