Ručkić krčkić

Nisam našla odgovarajuću sliku, zato pišem s proznog profila. Iako imam jasnu sliku u glavi: jato riječi koje puštamo od sebe, kao da su slobodne, a nisu, vraćaju se poput bumeranga i lupaju gdje stignu; dobro je kad nas lupe o glavu. To ostavlja dojam.

Blog nam daje dojam da su riječi nevažne, da ih moš gomilat, razbacivat, bacat kako god te volja; zato jer većina završi negdje izvan našeg vidnog polja. Ali, uz malo sreće, obit će nam se o glavu; a glava će bit dovoljno bistra da nauči lekciju. A lekcija glasi: ako riječi ne misliš podržat, zadrži ih za sebe.

Riječi, kao i mi sami, podliježu gravitaciji: nema teorije da će se izgubiti negdje neslućeno daleko i bestraga.

Ali svejedno, kad im ne vidimo putanju, kad smo prelijeni, preglupi i preneodgovorni da je izračunamo, možemo povjerovati da su se izgubile za sva vremena; a nama lakše - jedna manje na duši!

Šipak! Riječi imaju svoju težinu. Past će negdje bezveze ako ih ne podržimo. Ako se ne zauzememo za njih; ilitiga, frazeološki, "ne stanemo iza njih".

Kukavičluk, kukavnost i kuknjava ovog bloga je u tome što to većina blogera jedostavno ne uviđa: jel zato jer su preglupi, preplitki, prelajtveijt da bi to mogli, ili iz čistog, okrutnog, ogoljenog egoizma - nebitno. Riječi imaju svoju snagu. Samo trećina (šestina, petina, polovica...) te snage ovisi o onome kome riječ doleti, ostalo ovisi o snazi zamaha.

Neki dan je netko napisao neki komentar na mojem blogu, koji sam ja ne osobito blagonaklono, prokomentirala; na što je ta osoba obrisala komentar. Čiča-mića, gotova priča, nema više! Ma nemoj?! Viđeno, pročitano, prokomentirano... Nema teorije da je nestalo! Unatoč žarkim željama nepromišljene lansirne rampe.

Neki dan sam napisala šaljivi blog o iskričarskom raju... Neke osobe su ga smatrale krajnje uvredljivim (navodno, 4 [četiri] osobe); za jednu od te četiri kužim zašto, za dvije nemam pojma jer nemam pojma koje su, a za jednu smatram da je maksimalizirala onu trećinu (petinu, šestinu, polovicu) težine riječi koja je riječima inherentna i neovisna o pošiljatelju. Svejedno, ja preuzimam 100% odgovornosti za njihov učinak, jer - moje su.

Ako ste ikada u životu pokušali napisati išta učinkovitije, odgovornije i važnije od bloškog zapisa, onda znate da nema uzmicanja: napisali ste. Riječi su se postvarile i ostvarile. Kad ostaviš novčanik na stolu u kafiću, isto ti je - tvoj je, za njega si odgovorna; iako što će dalje biti ne ovisi o tebi.

Ne cijenim osobe koje se neodgovorno odnose prema riječima; ne priznajem izlike tipa "napila sam se" ili "nisam znala", iako znam da mijenjaju vizuru. Zasereš, počistiš, to je moja filozofija. Sve drugo je eksploatiranje dobre volje sugovornika, ili čisti egoizam: zašto bi mene trebalo biti briga što si se ti napila; ili što si neznalica? Po čemu ti to daje pravo da me lupetaš svojim riječima?

Zato vježbam umijeće sagibanja. Jer riječi su bumerang. Hehe :-))

Sad idem izvesti psa. Zato, oprez: neće biti nikoga da vas upozori koliko su vam teške riječi! A račun će stići.

A sta ce bit samnom, ja pisen rici? E:-)

Eeee, lako tebi, jarče, kad ih podmazuješ maslinjakom!

Da, uz jednu malu sitnu nebitnu razlik, postoje il nepostoje oni koji svoju a ni tudju ric ili rijec nit postuju nit cjene nit drze do recenog, dakle ni bitna ric nek tko je riknuo, to jest rikac il rikacica iz kojeg ric izisla, a ovi blog je prepun rikaca i rikalica i sta najzanimljivlje sto njeznje stihove pisu to su veci rikaci, i to gotovo kao da je pravilo ovde.