..dakle ovako..:)

Rekla je:
Znaš, ne mogu to svi, niti bih to savjetovala ikome..ali ja sam našla svoj način.
Jednostavno sam preselila dio sebe na vanjsku memoriju.

Kad sam napokon progledala i na maloj vidjela koliko ona nesvjesno trpi moju bol,
koliko duboko osjeća sve i proživljava naše bitke, kako joj nedostaju moje riječi,
osmjesi i zagrljaji, kako se i sama mijenja i zatvara jer ja kao mama nisam više bila
toliko tu za nju, jer sam samo vegetirala...opalila sam si šamarčinu i rekoh :odlazimo.

I pet sati nakon te odluke stavile smo točku na stari život, obrisale tuge i suze,
uspomene prebacile, kažem, na vanjski hard disk, ne prebirući po tome i ne
čeprkajući, ne razdvajajući na lijepe i grube..kad prođe vrijeme korote, bit će
i vremena za analize. I sigurno nećemo o svemu misliti kao o našoj propasti
jer se nije desila, o pucanju po šavovima, o propalom braku, njenom čudnom
djetinjstvu i raspaloj obitelji..bit će to druge vizure tada..

I tako, zagrabismo u novi život. Da se što više grlimo i smijemo sebi i svijetu.

A danas, kad ponekad čistimo tu memoriju..mogu ti reći, gotovo cijelo vrijeme
se cerekamo..ništa od toga više ne izgleda strašno :).
Kad upališ svjetlo - prikaze nestanu :)

Tako i treba, napose kad ustanoviš da sa postojećim slikama toneš... otisneš se od tih starih obala i zaploviš u neke toplije luke.

drsi me dobar teg jos na staroj obali ali,,,,otiskujem se ,vracam ,otiskujem ,vracam,i jednom ce spag puknuti od napresanja ...i...