u prostoru baze 2, 1+1=0

(Bas citam nesto i nesto osjecam, pa si sve nesto mislim...)
Sustav je definiran kao 'skup elemenata povezanih nekim odnosima'. Ako je rijec o dinamickom sustavu, onda je to 'sustav elemenata povezanih nekim medjudjelovanjima'.
Izoliran sustav je onaj koji ne izmjenjuje ni elemente, ni energiju s okolinom. Zatvoren sustav je onaj koji izmjenjuje samo energiju, ali ne i elemente, dok je otvoren sustav onaj koji izmjenjuje oboje. Granica sustava je prema tome svaka potencijalna ili tvarna barijera koja ogranicava izmjenu elemenata ili energije nekog dijela svemira s ostatkom istog.
Covjek je dakle, dinamicki sustav. I to otvoreni, jer razmijenjuje i energiju i elemente s okolinom. Najocitija razmjena energije medju ljudima je razmjena informacija. U tom smislu, i sjecajuci se nekih prijasnjih razmisljanja, moje je djelovanje, misli i ja kao takav specifican otisak ukupnosti razvoja i trenutna jedna od mogucih slika utjecaja svih misli i elemenata koji su me dotakli do trenutka kad odlucujem pisati. Pisanjem mijenjam svoju svijest, ali i onih koji citaju.
Pritom je posebno zanimljivo u jednom ovako ogranicenom sustavu razmjene informacija to, da su moje misli dobrim dijelom potekle od ovdasnjeg medjudjelovanja s drugim mislima. I sada, dakle, citajuci ovo, mijenjate sebe, i to putem ucinka koji ste imali na druge, u ovom slucaju na mene... Ja pak, pisuci ovo, citajuci drugo, mijenjam sebe, na temelju ucinka koji ostavljam. Pitanje dakle, sto smo, i tko smo, vrlo je zanimljivo. Ja nisam svoj sadrzaj, ja sam specificni nacin obrade istih utjecaja kojima smo vise-manje podlozni svi. Taj nacin, uzorak ponasanja takodjer nije nesto sto sam 'ja', jer je naucen. Ako je naucen, moguce ga je i mijenjati. To je sloboda. Mozemo postati sve sto zelimo biti, ako se ne drzimo za nekog 'bivseg sebe' s kojim smo po inerciji, i nekom djetinjastom nostalgijom vezani. U teoriji.
Ali nije to bio moj point. Htio sam reci sljedece: ako obrazac ponasanja takodjer nisam 'ja', vec sam i svjesna ili iracionalna odluka, tocnije neki ideal u kojeg tezim transformirati tog 'sebe', onda gdje je to nesto sto me cini? Kako rekoh vec jednom: specifican sam samo po svojem genetskom nasljedju i specificnosti vremenske raspodjele i vrstama vanjskih utjecaja kojima sam bio podlozan. Iskustva nas odredjuju, koliko i genetsko nasljedje.
Reprogramiranje sebe je razlikovanje uspjesnih i neuspjesnih nacina i mogucnost prestanka ponavljanja nezadovoljavajucih uzoraka ponasanja. U teoriji, i za one koji imaju puno vremena i volje. U biti, nitko nema izbora, samo mnogi tu cinjenicu zanemaruju i biraju (biramo?) ne vidjeti tu odgovornost i mogucnost. Jer je lakse. Cesto puta su nam potrebni silno veliki poticaji, jaka zelja, ili neka duboka patnja, kako bi uistinu nesto mijenjali. Hm, lakse mi je misliti o zelji, kao motivu. Uostalom i rjedji je, pa time i vrijedniji. Evo, opet se okrecem protiv svojih taoistickih korijena: Zelja je vrijedna stvar. Ne valja ju negirati. A meni to tako cesto jako lako ide. Lakse je zanemariti. Razlog za odustajanje je i opet teret koji si sami namecemo. Ali i odredjena potreba za pomirenoscu sa zivotom i sada, bez ostvarene pojedine zelje. Zelje su, dakle, vrijedne onoliko koliko nam entuzijazma mogu pruziti u (i za vrijeme dok tezimo) njihovom ostvarivanju.
Sad, zelje opcenito nisu neke stvari koje se ne mijenjaju nikad... U razlicitim razdobljima zivota zelje su odredjene razlicito, i cesto su bar dijelom ovisne o okolini. Najjasnije zelje su neke za izrazavanjem sebe, 'postojanjem u drustvu', i ona koja nije sasvim nepovezana s tim, za nekom emocionalnom sigurnoscu. Razne kompenzacije su tu moguce, ali u biti rekao bih da takve zelje imamo svi. I to je dobro, jer smo na taj nacin vezani jedni za druge. Pa cak i kojekakvi neobicni likovi, u kakve bih i sebe ubrojio, koji su osobenjaci, i dalje su (smo) povezani s 'drustvom' kao kritici njega, kao pokusaj uravnotezivanja njegovih jednostranih paradigmi. I dalje smo odredjeni njime, i dalje se njime hranimo.Nakraju, vezano uz potrebu za emocionalnom sigurnoscu, sto zapravo u biti znaci 'biti kome potreban' ali ne kao 'drustveno bice' u smislu materijalnog oslonca i statusa, premda je katkad i ne tako rijetko i s time povezano... Emocionalna sigurnost znaci ono sto svi znate: moci biti kome otvoren, s povjerenjem. Na taj nacin, trebajuci druge, a svi katkad trebamo druge (kao sada ja vas, premda je to valjda vise povezano s onom drugom pricom o 'drustvanom postojanju') na neki neobican nacin uskladjujemo svije(s)t svoju, i uopce ljudi. Zelja za tom emocionalnom sigurnoscu, naklonoscu jednih prema drugima, mogucnoscu da iskreno suosjecamo, kao i da se iskreno veselimo tudjoj sreci, jako je jedna plodna zelja koja cini mi se nije dovoljno iskoristena do sad, u pokusaju da se zivi drustvo blagostanja.
Malko smo zastranili s zeljom da si osiguramo materijalnu sigurnost (jelo, zdravlje, dugovjecnost, hm, pa cak i sloboda vremena je vaznija negoli ovako jedna vazna stvar, osjecaj da dijelimo nesto nemjerljivo s ljudima oko nas) i u tome pretjerali. Rekao bih da bi drustvu blagostanja jako dobro doslo kad bi se prihvatilo takvu jednu potrebu svih nas (dobro, ima valjda i tu onih samodovoljnih koji ne znaju o cemu pricam) i poradilo na zadovoljenju iste. Hocu reci, cini mi se da je u nekim puno manje bogatim zajednicama, ta potreba prepoznata kao vazna, ili je jednostavno spontano doslo do toga zbog nacina zivota, da pojednici puno lakse prepoznaju druge, i njihovu srecu, kao izuzetno vazne cimbenike vlastite srece... Sto na zalost u nasim industrijskim drustvima nikako nije tako :(
Ljudi druge vise ne prepoznaju kao povezane sa sobom. I postaje pravi uspjeh pronaci bar nekoliko bliskih osoba. No onda je to opet put za nepotizam, a ne za razumijevanje medju svim ljudima. Ideal? Da. Ta takav sam.
Sutra, i mozda jos koji dan poslije, cu na ulici promatrati ljude s razumijevanjem da su ljudi. S malom, sitnom vatricom spoznaje da moja sreca, kako god to neobicno zazvucalo, zaista nakraju ovisi i o njihovoj sreci.
 

05.03.2005. u 0:04   |   Prijavi nepoćudni blog   |   Dodaj komentar

Zar dosita potoji netko tko je ovo pročitao do kraja? Ja to nemrem bilivit.
:-)))

Autor: ah_bez_veze   |   05.03.2005. u 0:07   |   opcije


tjah to sto je svijet u bjesomucnom prezderavanju informacijama ne znaci da i oni koji imaju vise toga za reci ne smiju pustit glasa ?;)) /ah kaleina, opce nisam sumnjao.

Autor: razasutpe-pe-oh   |   05.03.2005. u 0:28   |   opcije


ja samo želim namignut za laku noć - tko će mi odmignut? ;)

Autor: Crazylola   |   05.03.2005. u 0:52   |   opcije


mhm... hehe da. nema izoliranih sustava do li svemira cijelog, tako nas uce.

Autor: prilagodjen   |   05.03.2005. u 0:53   |   opcije


gle lola jos nisam doso gore, secere cuvamo za kraj, premda sam oprao zube... :)

Autor: prilagodjen   |   05.03.2005. u 0:53   |   opcije


gle, neće mi ni namignut.

Autor: Crazylola   |   05.03.2005. u 0:55   |   opcije


gle, lola, moras branit svoje izlaganje tamo. pa sam tamo ostavio oka i dva usta. ;) / kaleino, meni ti je ovo tvoje ucenje pomalo hardkor ezotericno. znas mi ipak imamo neku znanstvenicku pozadinu, pa ono trazimo srednju vrijednost maste i stvarnog, nekako...?

Autor: prilagodjen   |   05.03.2005. u 0:58   |   opcije


tak si mignul da mi je nastal propuh u sobi... ;))

Autor: Crazylola   |   05.03.2005. u 1:03   |   opcije


ma daj, pa nemoj sad tu svima otkrivat sve moje nikovlje ;))

Autor: prilagodjen   |   05.03.2005. u 1:06   |   opcije


khm... otklen ti sad taj zakljucak.?

Autor: prilagodjen   |   05.03.2005. u 1:20   |   opcije


sta nije zarazno? zakljucak ?;))) aj odo se obeznanit. laku... :)

Autor: prilagodjen   |   05.03.2005. u 1:24   |   opcije


da to je rakla i jedna zena koja je kao djevojcica odrastala valjda na nekom otoku, sa plemenom koje je zivjelo kao u kamenom dobu. Njezin otac je bio antropolog, i prvi put je uspio pomiriti dva medjusobno zaracena plemena, jer nije zatrazio krvnu osvetu nakon sto mu je poginuo sin.
No uglavnom, opisuje svoj prvi dolazak u njem. internat sa 17 god. I sad jedno desetak godina kasnije jos uvijek se ne moze naviknuti i pomiriti s otudjenoscu, i razmislja o povratku. I na kraju zavrsava pricu pricu s bas tom recenicom, da ne razumije kako ljudi ne razmisljaju da njihova sreca ovisi i o sreci svih ljudi oko njih.
Vidis ima jos ljudi kao ti ;)

Autor: Anabell-Lee   |   07.03.2005. u 9:12   |   opcije


Dodaj komentar