Ručkić krčkić

I tak, ja vam ne čitam tu literaturu o intelegenciji vakvoj ili nakvoj - trta me! Kaj ak sad tek, nakon pola stoljeća, skužim da sam vak ili nak glupa? I da sam tih pol stoljeća sve pogrešno činila? Em nemrem uzgojiti intelegenciju ak je nemam, em ak ju imam s godinama opada, em meni bilo zapraf čist OK u tih mojih pet desetljeća neprosvijećene gluposti. Ali, zahvaljujem svima vama koji nas izvještavate o svojim čitanjima, jer tako mi je stvarno lakše shvatiti glupost i sve prednosti glupavosti te joj se spokojno prepustiti u daljnjoj neprosvijećenosti.

Ne kažem da se čovjek ne treba educirati, pa i nakon pola stoljeća života to dobro dođe, zakaj ne, i tak bumo svi živjeli duže neg kaj bu nam se naš život sviđao, osim u slučaju neke fatalne nezgodacije u kadi, na poledici, u prometu ili pogrešnog bivanja na pogrešnom mjestu. Ali, kaj ak ja sad skužim da sam život provela npr. seksualno glupa i da su svi moji orgazmi zapraf manje dobri orgazmi od orgazmičnosti kojoj sam trebala stremiti i svakako je realizirati dok još bijah orgazmotvorno moćna i voljna? Što ak sam godinama dopuštala da me ševe seksualni bedaci, kaj to onda govori o meni, što sam sve propustila, kak ću to sad nadoknaditi? Ovako nefleksibilna. Ja bih radije neki priručnik za svoje potrebe, ne ono pametan-glup, nego ševa unatoč bolu u kuku, pa slika poza, objašnjenje pokreta, popis rizika i zdravstvenih benefita.

No, vele da bedake i sam dragi bog čuva, pa tak sam (valjda!) i ja imala sreće: tijelo me služilo. Odradilo bi svoje uživancije bez testiranja ikakve i ičije inteligencije, štoviše, bez očekivanja dotične u procesu zadovoljavanja: prepoznavalo je užitak i privijalo se uz njega, a od suprotnosti se odmicalo. I nije bilo bitno tko koga voli ili ne i jesu li oba subjekta u procesu tjelesnog uživanja podjednako voleća, ili jedno nije uopće a drugo jest, ili pak nitko ne voli nikoga: znala sam da želim da mi bude dobro; i znala sam da ne želim da mi bude loše. To je bilo dovoljno.

Sjećam se kad sam nakon niza godina susrela davnog ljubavnika i onda s njime obnovila sjećanja, zorno i praktično: točno sam prepoznala što je sve radio, što je sve usvojio u međuvremenu. Malo me povrijedilo što je MENE donekle zaboravio, ali sam kužila, želi se malo i pohvaliti... Popričali smo o tome: jedva je dočekao! Odjednom je izvukao sijaset seksualnih igračaka i pomagala i za svaku mi stao tumačiti čemu služi, uz onaj vragolasti pogled "oš da probamo?". Nekak mi je to bilo otužno, sve te parafernalije za nešto što nam je oduvijek bilo sasvim jednostavno; i dobro nam išlo, i bilo baš po našoj mjeri, njega i mene, bez nekog autoritativnog ideala između/iznad/ispod ili postrance. MENI bolje nije trebalo.

A štaš kad sam glupa!

I u drugim životnim područjima sam imala sreće, a totalno needucirana, osim primjerom drugih ljudi: zarana sam zaključila da ne želim patiti u odnosima koje sama biram. Naučila sam to od prijateljice, koja je imala ljubavnika, puno starijeg od sebe (to nam je imponiralo kad smo imale dvadesetak godina), puno mudrijeg (dokazano titulama) i vrlo poželjnog i drugima (vidljivo u broju bivših i aktualnih ljubavnica). E, tim, dakle, ljubavnicama je ona kuhala kave i servirala ih, da bi onda potiho sjedila u kutu dok njen dragi i neka od njih vode mudre razgovore. Valjda da bi ona nešto naučila. A i da bi ova (ljubavnica) vidjela vitalnost njegovih argumenata. Ne znam je li onda već kružio onaj bradati vic "jebeš seks u kojem samo jedno uživa", ali danas bih joj ga sigurno ispričala nakon opisa nekog od tih poučnih doživljaja.

Tak da ja nikad nisam patila u kutu; iako patila jesam. Plošan je život bez patnje, a ova je, pak, koliko razabirem ovako neuka, zaista neizbježna. Čak i kad biraš, desi se. Valjda je štos u tome da odmjeriš koliko možeš podnijeti, i zbog koga. Daš ljudima šansu, nemreš uvijek biti in synch, misliš si, OK, sad su oni u nekoj svojoj brijačini koja meni ne paše, proći će ih, ili ću je ja skužiti pa će i meni biti dobra... Ili se razbole, pa se upreš u sva svoja dobra sjećanja, u obveze obećanja koja si dala, u svoj moralni kod, i duraš, dok možeš... A možeš dok imaš uporišta; ili pozitivne projekcije u budućnost. I onda više ne možeš. I to je to: makneš se, odmakneš od sebe. Nema tu mudrosti; nema mjernih jedinica - znaš kad je dosta. Kad je TEBI dosta. Drugi ljudi vjerojatno imaju drugačije mjere.

Neki dan sam razgovarala sa studentom koji je bio nesretan zbog "neuspjeha" na ispitu (dobio je četvorku), jer on zna da može bolje, ali ima toliko toga što mu odvlači pozornost, iscrpljuje energiju... Rekla sam mu "Glečte, apstraktno gledano, uvijek može bolje; možda i ja mogu bolje predavati engleski [btw. cijela njegova grupa, dakle i on, za to su mi dali čistu peticu], otkud vi znate što je moj maksimum, otkud znate kako ja živim izvan ovih naših satova i koliki su moji krajnji kapaciteti? Je li to uopće bitno? Ja predajem najbolje što mogu u ovom trenutku i zbog toga sam mirna i zadovoljna." Evo, baš mi se načas učinilo da sam mudra. I on se nekak ozario. Pa sam zato napisala i vama.

Haug!

Nepoćudno. Opet! OK, i to je komentar. Bolje bit glup nego lud, jel' tak?

a šta kompliciraš.
lijepo kreni po redu na iskrici i potroši bar jedno stotinjak članova.
napravi tabelu i skalu i na kraju ćeš vidjeti jel moglo bolje.

stotinjak članova je statistički dovoljan uzorak.

ako bar 5% uzoraka završi potresom, onda moraš barem udvostručiti uzorak i ponovo provesti istraživanje.

uostalom, šta da te učim, kao znanstvena radnica, vjerojatno znaš kako to ide: hipoteza, test na odgovarajućem uzorku, zaključak.

uostalom, upotrijebi studente za istraživanje. to je česta praksa.

Hvala, maxime, ali nemam više premium uslugu, tak da ću samo iz prikrajka plagirati vrbičine rezultate ;-))

Kaj se studenata tiče, tu se držim mudrosti koju su mi prenijeli moji preci, a ta glasi, ne pljuckaj tam gdi jedeš.

nisam mislio da pljuckaš po studentima. kajgod.

Ups, izgleda da sam se zanijela... ili još malo oglupavila :-((