Ručkić krčkić

Ovih dana mi se stalno mota taj naslov po glavi... Zaboravila sam i knjigu, i film - le Carre me oduvijek deprimirao. Zato sam sad morala zaviriti u guglu i podsjetiti se tko je ta mala bubnjarica: osrednja glumica koju dvije zaraćene strane koriste u svojim makinacijama, a koja na kraju zbog svega toga pukne.

Shvatila sam da poznajem takve ljude, a s obzirom da se knjige/filma doista ne sjećam, sad pišem o onima koje osobno znam: kako netko postane mali bubnjar(ica)? Ne znam. Ali svi ih nepogrešivo prepoznajemo, točno znamo, aha, ako želim da se ovo dozna, ali da se ne zna da sam ja rekla, onda ću reći njoj, u najstrožem povjerenju, i voila, etogac, svi znaju u tren oka! Dakle, kad JA nekoga tako iskoristim, zapravo nije riječ o manipulaciji, nego o voljnoj ODLUCI te osobe da izlane: JA sam naglasila da je informacija povjerljiva; ONA je odlučila da nije.

I tako postala izdajica: mene i mojeg "povjerenja", osobe ili osoba kojih se informacija tiče, čak i onih kojima ju je prenijela, računajući (nažalost, često sasvim ispravno) da su isti kao ona te da će "povjerljivu informaciju" odaslati dalje; ali ih je izdala ne samo zbog toga, nego i činjenicom da im je lažno polaskala svojim "povjerenjem", a zapravo se cijeli njihov odnos zasniva na međusobnom nepoštivanju.

Trebam li napomenuti da (fiktivna) "ja" s početka ovog informacijskog lanca također svoj odnos s cijenjenim publikumom, a osobito malom bubnjaricom, zasniva na potpunom preziranju?

Ova simulacija procesa, međutim, samo djelomice objašnjava narav malih bubnjarica i bubnjara: oni, dakle, u biti svakoga preziru, u svakom odnosu se oslanjaju na slabosti, a ne vrline. Po tome su narcisoidni. (Pa da, glumci!) Međutim, još uvijek ne mogu dokučiti kako se nekome DA neprestano biti tuđe potrčkalo, što ima od toga, osim spoznaje da su ljudi uglavnom slabići i da svatko ima nešto prljavog veša koji nije stigao, ili htio, ili znao oprati? Moram se osloniti na le Carrea da bih si to objasnila: valjda zato jer su OSREDNJI. Dobri glumci igraju glavne uloge, zar ne? Dobri glumci znaju razlučiti glumu od samih sebe. Osrednji i loši ne: oni u svojem životopisu navedu, npr., da su statirali u filmu za koji je glavni glumac dobio Oscara. Mislim da ni sami ne vjeruju da bi ikada mogli pošteno odigrati neku važniju ulogu.

Svejedno, nisu nevažni: mogu upogoniti radnju, mogu detonirati bombu, kao ova le Carreova. Mogu počiniti pravu štetu ili donijeti pravu korist. Ne sebi, drugima: oni uvijek ostaju mali.

I zato me, valjda, ova sintagma toliko rastužila.

e, vega...
a bome fakat jesi ko staljinistički spomenik.
ono - arhitektura socrealizma, blok - blok - blok - cigla i ravan krov:))

da nastavim u ad hominem tonu - mislim da se nikad više neš udat. jbg :D

pa pa

Hvala, styx. Monumentalna i trajna, dakle= ;-))

A udat se hoću. Znam i kad. Samo ne za koga.

Ajd, bok, ad hominem!

Što me, u stilu ad hominem, podsjetilo na komentar koji sam ostavila pašemki, a glasi otprilike ovako: simbiotski odnosi se zasnivaju na toleranciji JEDNE strane. Druga strana računa na nju i iskušava joj granice svinjskim ponašanjem. Ako ona prva (tolerantna) strana uopće primijeti da je ponašanje neprimjereno bar humanoidu, onda je TA (tolerantna) strana negativac, jerbo je netolerantna; a ako si povrh zamjećivanja dozvoli i zamjeranje, eeeee, onda je fakat SVINJA.

Da li misliš da sam povrijedila styx svojim ponašanjem danas? Da li misliš da sam svinja?

Nemam pojma kak si se ti danas ponašala prema styxici. Ako si nešto zasrala, ili misliš da možda jesi, a nije ti bilo baš nužno, po mojem, jedino ispravno jest počistiti govno, priznati da nije baš tu trebalo i obećati da ćeš ubuduće pripaziti na svoje defekacije. I onda zaista pripaziti.

Uostalom, uopće nije bitno mislim li ja da si ti, pašemka, ili bilo tko drugi SVINJA. Bitno je jel se ti (ili bilo tko drugi) zbog svojeg postupka osjeća kao svinja. Kad ja procijenim da je netko svinja, onda je i tretiram kao svinju, bez obzira što svinja možda misli da je pauk ili leptir.

Kad za sebe pomislim da sam svinja - a ne želim to biti - onda se svojski potrudim postupati ljudski.

Mislim da smo bile iskrene, da možemo biti još iskrenije.
Razmišljam o vezi između današnje rasprave i njenog odlaska iskrice i voljela bih da to dvoje nije u vezi. Utoliko razmišljam o mogućoj odgovornosti. Ipak, ja sam od srca reagirala kako osjećam. I to je to. Jedino što sam mogla bolje, je da sam reagirala prije tj. ranije, ali to nije pretjerano bitno.
Da je opet ista situacija, opet bih isto reagirala.

Pašemko, vjeruj mi, pojma nemam o čemu pišeš... Kao što ni ti vjerojatno nemaš pojma o čemu ja točno pišem. Ajmo reć da je to za neku opću raspravu u biti nevažno, jer je tema zapravo odgovornost/krivnja.

Dakle, ne znam što se danas dogodilo između tebe i styxe i zato to ne mogu niti procijeniti, a kamoli razriješiti. Styx je dugo ovdje i vjerujem da je svoju točku zasićenja dosegla i bez tvojeg doprinosa, što ne znači da ovoga nije bilo.

Eh, sad: jesi li ti kriva? Ne znam. Osjećaš li se krivom? Eeeee, viš, o tome bi se dalo raspravljati...

Ili smišlja, ili je otišla s posla. Blago onima koji mogu iskričariti na poslu! Ja sam, npr., doma, a svejedno se osjećam krivom što iskričarim, jer imam prečega posla... No, nije to tema.

Bar ne tema koja mene zanima: mene zanima odnos važnosti i odgovornosti. Zanima me kako to da si netko pridaje važnost BAŠ ZATO jer se odriče odgovornosti?

Kao, jadna ja, ja nemrem/ne znam/ne mogu bolje, mene strah, ja nis naučila... I onda sere li ga, sere. A za konačni rezultati prepusti štafetu nekom drugom, uz izliku da taj može/zna bolje ili ga nije strah, tj. naučio je. Teško je odoljeti i ne popušiti takve fore, jer su silno laskave; ali, u biti, sve se svodi na to da nam netko svojom PRIVIDNOM slabošću omogućava da se osjećamo važni, i to baš onda kad ispadamo budale, a ispadamo budale, jer odradimo njihov prljavi posao.

I tak, sad styxa može reći da joj je pašemka prelila čašu, a ja se dam recnuti po bilo kojem dijelu tijela da to nije točno, ali nema veze: ako to veli, pašemka ispada važna, što joj je drago; a ujedno i kriva, što joj nije drago. Ergo, ubudće će se potruditi biti nice prema toj istoj ili nekoj novoj styxi. A ja na sve to skup kažem BLJAK, FUJ.

Ojoj..

Imam dvije poučne priče na tu temu:

Priča broj jedan:

U Zagreb stiže 17-godišnja djevojka, bježeći pred ratom iz Bosne. Razvrsta je u moj razred, koji je engleski učio minimalno 7 godina, a ona samo tri mjeseca. Ja se hvatam za glavu, a ona kaže, a što sad, naučit ću. I nauči. Bolje od svih njih. Upiše studij anglistike, danas predaje engleski. Još uvijek joj se u govoru osjeća Bosančica, ali ona je Zagrepčanka, tu je dušom i tijelom, odgovorna za sebe, za svoj grad, za djecu koju je u međuvremenu stekla, za odnos s mužem kojeg je u međuvremenu izgubila. Meni kaže "hvala", bez riječi prigovora što sam je u jednom trenutku ostavila, a možda me baš jako trebala, ali ja više nisam mogla, zbog sebe, ne zbog nje...

Mislim da sve postoji s razlogom.Malo, veliko, bubnjari, drago, manje drago.
Valjda.
Da li je to dobro?
ne znam.

Priča broj dva:

U Zagreb na studij stiže 18 ili 19 godišnja kći provincijalnog učitelja. I vidi veliki Zagreb, a sebe malu i provincijalnu. I kaže, ne mogu ja to. Pa zapne u studentskoj kantini i ondje otkrije Veliku ljubav svojeg života, opojnu i zanosnu, od koje se osjeća snažnom i doraslom svemu, ali samo dok sjedi. Pa ostane sjediti na mjestu. I prođe tako vrijeme, ona još uvijek gdje je i bila, zapravo na malo lošijem mjestu, jer tu stalno mora nešto naručivati i konzumirati, a nemre baš toliko plaćati... I onda veli, krivi su Zagrepčani! Ali, nisu ni Zagrepčani toliko krivi, njih su zaveli Kinezi! A nisu ni Kinezi najgore zlo, jer njih su obrlatili Rusi... I zato ja sad nemrem mrdnut, jer se bojim: ne znam ni po zagrebački, ni po kineski, ni po ruski. A kriva je moja Velika ljubav, ali štaš sad, kad volim...

Božo, ako nisi baš ono odani vjernik, onda su dobro i zlo tvoje osobne procjene. Ja ne mogu komunicirati na svakodnevnoj razini s kompletnim paketom nečije prošlosti i svega što tu osobu čini onakvom kakva jest: ja komuniciram s onom osobom koja je preda mnom. Povijest je može objasniti, ali ne i ispričati ako JA procijenim da ne postupa moralno.

hm.
Znaš što mislim.Valjda.To mi je prilično važno.
Mišljenje velike većine ljudi koji se nalaze ovdje mi je potpuno nevažno.
Ne sviđa mi se ovaj zapis.Nekako me steže oko..srca?Ega?Nisam ziher.

Biće smo ovdje navikli glasno zalupiti vratima.

Meni se ne sviđa bubnjanje. I ne da mi se koračati u njegovom taktu. Tvoje nesviđanje - tvoj problem. Ali bubnjanje je, bojim se, zajednički. E sad: oćemol se mi razići da nam ne bi niš smetalo ili ćemo se dogovoriti?

Usput, NE ZNAM što točno misliš, ali blog nije za točnost. Nego za mišljenje. Ready-made & mass produced.

Bumo uz kavu.

Budemo. Ali OVDJE treba reći da nosači nikovlja koji igraju derbi imaju svoje utemeljenje I U OVIM POSTUPCIMA OVDJE. Svi smo mi drugačiji nego što smo ovdje, ali smo i ONO ŠTO OVDJE JESMO. A meni nije drago kad netko tko je sa mnom i ovdje i ondje mora ondje postupati na određeni način zato jer se ovdje nalazi netko tko ga ovdje, pa onda i ondje, može dovesti u neugodnu situaciju. To je svinjski. U moralnom, a ne životinjskom smislu. Svinje kao životinje i hranu baš volim.

to nikom nije drago.

I gle kaj je sad apsurdno: ja ne zamjeram toliko onom, u ovom partikularnom slučaju, sasvim NEfiktivnom "ja" koji to inicira, nego maloj bubnjarici. Ljutim se jer je toliko glupa. Ljutim se što je toliko malena. Ljutim se.

NEfiktivnom "ja" inicijatoru zamjeram manje, zato jer ga odavno smatram svinjom.

Veća bi joj kazna bila napisati "Volim je bez obzira na bubanj"

A ja sam ponekad sadist.

Bubnjanje je kao čudovište iz ormara.
Nemre ti niš (ako se ne bojiš).

Ja nisam. Blog je jedno od jako rijetkih mjesta na kojima nemam nikakvih motiva lagati, glumatati, obmanjivati, podilaziti ili reagirati na bilo koji način koji bi bio raskoraku sa stavovima i bićem nositeljice ovog nikovlja. I to mi je važno. Manipulacije neke iskompleksirane bubnjarice trenutno kvare moju blošku nirvanu i ja se tome energično opirem, iskreno i pošteno uvjerena da na to imam pravo. Ako prezirem bloškog bogeca i njegovu svitu, ako mi je korizma apsurdno agresivno ljigava, ako mi kokoš izmami na oči suze empatije zbog samozavaravanja, to je bloška stvar, tu počinje, tu završava i zaista NIJE osobna, nego nikovna. Ali... Ovdje + ondje + manipulacija = nezadrživ nagon za povraćanjem. Revolt. Gađenje. Pobuna.

Ok.
Poštujem.

Božo, nije istina. Sjeti se našeg sinoćnjeg druženja. To NEĆU. Želim da ljudi imaju prema meni odnos jedan naprama jedan, bez bubnjarskih posrednika. Pa ću ja onda taj odnos procijeniti kao takav. Bez tumača i bez posrednika.

Teško im je to.

Plus još učimo o odnosima.
Mnogi.

Sad mi pade na um ona: Grupa je brza onoliko koliko je brz najsporiji član grupe.
tako nekako..

Pa gle, ako se ponašamo životinjski, onda je sasvim OK ostaviti najsporijeg. U stvari, sasvim iskreno, i ovdje i ondje: ja jednostavno ne mogu držati korak s bubnjarima. To je toliko u suprotnosti s onim što jesam i što mi se sviđa kod mene same, da jednostavno izbor ne postoji. I sad grupa treba odlučiti jesam li ja najsporija pa će me ostaviti, ili sam najbrža pa će protegnuti korak. Štogod bilo, ja ću bit OK sama sa sobom. A to mi je najvažnije.

Znaš..u jednoj fazi života više nisam mogla ništa.Samo sam stala.
Činilo se da je nepovratno.
Trebala mi je tuđa vjera u mene.
Izrasla sam za popizdit.Od tuđe vjere.

Doduše..ševili smo se:)

Ali su takve spoznaje poklon koji mislim da moramo vratiti.Ne nužno osobi od koje smo ga dobili.
Uostalom, možemo vjerovati u više ljudi istovremeno.

Pomalo trabunjam..
solarij je fakat odlična stvar.

Uglavnom, danas vjerujem u ljude.

Do krvi vjerujem u ljude.
danas.

I volim vas.

Ja neprestano vjerujem u ljude. I zato znam da se to u 98% posto slučajeva ne isplati. Iako godi taštini. Jer, lijepo je biti netko tko može vjerovati u ljude; i u snagu svoje vjere u ljude.

Ipak, nekak volim dokaze. I zato više vjerujem u - i više volim! - onih 2% koji su dokazali ispravnost moje vjere. U suprotnom, mogla bih biti i laženka. Ili mala bubnjarica. Svima bi tak bilo lakše, zar ne? :-))