Ručkić krčkić

Sretoh danas svoje simpatične susjede, koji imaju psa rođu mojem, a ovi se pak, kao tipična rodbina, ne podnose. No, danas su oni bili bez svojeg, tako da zastadosmo popričati. I tak, pričajući o cuckima, tj. o tome koje kujice voli koji od njih, stigosmo do svojih djedova.

Ispričam svoju pričicu o tome kak se moj dida udvarao dvjema sestrama iz susjedstva, jedna grbava, druga nepokretna; naravno, stari kurviš je imao još cijeli niz simpatija, a njima je uvalio priču da se nemre odlučiti koju bi oženio, jer da su mu obje baš onak, ne zna koja je bolja. Jednog dana, dok sam prolazila ispod njihovog prozora u visokom prizemlju, zaustave one mene i pitaju gdje je dida... A dida oženjen za neku pedesetu. Ja nešto muljam, velim, neće skoro, otputovao je, a one će meni: one su se dogovorile - nek oženi grbavu, nepokretna mu ipak ne može toliko pružiti. I nek ja to njemu prenesem.

I jesam. Blogme mu je bilo žao što je propustio tu vezu, didi su se one zaista sviđale. Nikad im nije priznao da je zauzet, muljao im je dok su bile žive, a umrle su sretne u spoznaji da su još uvijek poželjne.

Na to se susjed nadoveže, veli, njegov dida je bio isti, šarmer i muljator, ali i iskreni ljubitelj žena: čim bi izašao iz kuće, samo je gledao ima li koja, i bez obzira jesu li se znali ili ne, on bi im prišao i zasuo ih komplimentima. Neka se vesele, govorio je. I jesu, veselile su se. Kad je umro, bila je to cijela procesija, gđa zakonita na čelu, a niz ucviljenih ljubavnica i potencijalnih ljubavnica za njom. Glavna ljubavnica mu je isto bila grbava. Nju je volio možda i više nego zakonitu. A zakonita i grbava su na koncu postale najbolje prijateljice i tješile se do smrti.

A ja bih se, evo, uslikala za blog i da sam grbava. I sigurna sam da bi mi se netko udvarao baš zato jer jesam, a netko ne bi iz istog tog razloga. Što bih ja mislila o sebi, ili o svojoj (ne)privlačnosti vjerojatno bi ovisilo (i) o tome što mislim o svojoj grbi. Kad bih se zagrijala za nekoga i onda uvidjela da ima grbu, ne znam... Ovisi koliko bi mi se sviđao u svemu ostalom; ako bi mi se jako svidio, vjerujem da bih grbu prigrlila skup sa svim ostalim. I jednostavno zaboravila misliti o njoj.

Tak da su - po meni - grbe čist u redu. Međutim, ne sviđa mi se kad se netko pravi grbav. Ali, valjda ima za to neke svoje razloge... Koji ne moraju biti odmah vidljivi, ali su uočljivi baš isto onoliko koliko i prava grba.

Nema komentara? Sve ste ostavili kod ovih kaj se prave grbavi?

OK, budem si ja malo elaborirala dok jajca leže u boji...

Zakaj stavljam svoje slike, stare i nove? Zato jer mi je GUŠT. Slikamo se za pokazivanje, zar ne? Inače ne bismo: pamtimo sve bitno.

Ali, osim što pamtimo, i interpretiramo: tak sam ja svoju svadbu zapamtila kao neki tugaljiv događaj, znajući da je poslije bila bolest, nemoć, smrt... I nekak sam sve to ugradila i u samo vjenačnje, znajući da sam se, ajmo grubo reć, zeznula: da neću dobiti ono čemu sam se nadala.

A slike su me demantirale: stvarno sam ga voljela. Stvarno sam se veselila.

I glečte, tu spoznaju sam podijelila s vama. Skužili ste ili niste, tak svejedno: meni je došlo da oglasim na jumbo plakatu "NISAM SE ZAJEBALA!"

Slike iz moje mladosti... Pa, kad ih sad gledam, stvarno sam si zgodna. I sexy. Onda to uopće nisam kužila, stalno sam bila nezadovoljna, te preuska ramena, te preširoki bokovi, te sise na razdjeljak... I možda sam baš zbog tog nezadovoljstva bila privlačnija nego što bih bila da sam znala kakvim kapitalom raspolažem. Sad je to prošlo i svejedno je: bilo je onako kako je bilo. Ali, mogu učiti za ubuduće - koliko god sad bila nezadovoljna svojom pojavom, izvjesno je da se ona neće poboljšavati i da ću samoj sebi jednog dana biti baš jako zgodna u sadašnjem izdanju.

Naravno, ima u tom objavljivanju i primjesa zlobe: sve ove mlađahne mršavice koje mi se sad rugaju zbog naslaga salca imaju izvrsne šanse izgledati baš kao što ja sad izgledam, a vjerojatno i puno lošije. Nek malo smanje bahatluk i pitaju majke i bake kakve su bile s 50+, jer gotovo je sasvim izvjesno da će ih snaći isto. Hoće li se imati volje boriti protiv genetike? Ja baš i nemam: meni je važno da mi ujutro tlak štima, da me ne mori migrena, draže mi je pojesti čokoladu nego neki antidepresiv ili trgnuti čašicu koja bi me mogla otupiti na životne boli... A udvarača imam podjednako kao i s 48 kila - nedovoljno.

Što se tiče jučerašnjih slika, stvarno ste maloumni: crveni šlafrok je provokativan? Koljeno koje viri iz njega je provokativno? Imam suknje za posao koje pokazuju znatno više i nikome ne pada na pamet proglasiti ih provokativnima, naprotiv, naša tajnica me stalno gnjavi da zašto se toliko pokrivam...

Provokacija je u vašem malograđanskom umu. Što je nedvosmisleno dokazala vrhunska licemjerka, razmjerno friško udata, koja je stala mantrati nešto o tome kako treba privlačiti i bez slika, dok je činjenica da ona svoju ne stavlja samo zato da je netko ne prepozna i ne prijavi mužu.

Nema privlačenja bez vizualnog, a za mene čak ni bez olfaktornog: je, moš mi se jako, jako, jako svidjeti na cijelom nizu razina, ali ako mi nisi njami na pogled i miris, seksualna razina jednostavno ne dolazi u obzir.

Nego, želim li ja privući tim slikama? Zašto ne? Evo, privukla sam jednu simpatičnu ženu, koja se ponudila da mi pomogne smršaviti. Za mene, to je prekrasno!

Muški se nisu javili. Hm. Paaaa, čak i da jesu, priznajem da bih bila prilično odbojna: ne želim se svidjeti SAMO izgledom. Želim se svidjeti u kompletu. Dakle, kad mi netko pošalje komentar na sliku, a nema pojma što sam napisala u profilu/na blogu, zapravo nema šanse.

Ovi koji se prave grbavi u ime "dobrog" malograđanskog "ukusa" zapravo kvare puno toga mnogima od nas: dok ih nisam bila svjesna, jest, srljala sam, ali sam u tom srljanju imala prekrasnih iskustava i stekla neke trajno dobre odnose. I, vjerujte mi, sad ću radije riskirati da me netko opljačka nego zaključavati vrata.

Stvar je u tome da ljudi koji nemaju samopouzdanja neprestano strahuju da će ih netko zajebati. A biti zajeban je svakodnevna pojava, ako me ne zajebe netko na Iskrici, zajebat će me bilo gdje drugdje, nemreš se stalno braniti, osim ako ne kaniš živjeti potpuno paranoičan i izoliran život. Mi koji imamo nešto vjere u svoje snage, mi preživimo zajebe; i zato nam nisu toliko strašni. Iako ih ne volimo.

a kaj komentirati kad si sve već rekla?

Meni nije na kraj pameti sve ovdje zadovoljavati i muške i ženske, najbolje mi je zadovoljiti sebe, tako da ću i dalje raditi što mi se sviđa i stavljati slike koje me vesele, a tko ne želi, ne mora ih gledati...a tako i ti...t.i.j.m.

Moj izazov mai: zajebancija. Ne mora nikad staviti niti jednu jedincatu svoju sliku, meni svejedno. Ja sam SVOJE stavila da joj pokažem da starenje nije strava, nego nešto sasvim normalno, sasvim svakodnevno. I da, zaista mislim da se žena ne poštuje, a u tome jako empatiram s njom: i meni se sve do prije par godina iz zrcala javljala ona moja 35-godišnja pojava, i onda mi nikak nije bilo jasno zakaj svijet oko mene ne funkcionira isto kao onda...Međutim, kad shvatiš da ti više nisu glavni aduti velike sise i plava kosa (kod mai), ili krhka pojava i vražje smeđe oči (kod mene), onda pronađeš nešto drugo čime ćeš se dostojno prezentirati; i to pali! NE kod 35-godišnjaka, kod njih pali oportunizam (ali je divno znati da ih još uvijek možeš ševiti i ostati nepozlijeđena AKO znaš ZAŠTO), nego kod onih koji su za sebe skužili isto što i ti za sebe...

Ne, nisam (još uvijek) upoznala nekoga koga bih mogla ljubavnički dugoročno voljeti; ali jesam ljude koji mi olakšavaju, poboljšavaju i unapređuju život. Sa svim svojim tjelesnim manama; i baš ZBOG njih.

...jučer htjedoh napisati,ali me zeza mob (lap još uvijek na servisu)....da nemam komentar na sliku,iako imam svoje mišljenje,a o njemu sam se već prije očitovala....nego na tvoju osobnost....
...recimo izmedju ostalog ,tebe treba ....čuti i vidjeti (kao i sve nas) i onda suditi (na prvu..naravno)....dojam je neusporediv u odnosu na ....čitati (blogove) i gledati (slike)....u pozitivnom smislu (iako ni ovom nema zamjerke) :)))

...a o "dušebrižnicama" bloga zaista nemam potrebu trošiti riječi...

Hvala ti, sleep! Lijepo je i ugodno čuti da ljude možeš ugodno iznenaditi izvan bloga i povrh bloga.

Ukratko, i da zaključim: od dušebrižnika bloga NE očekujem da uzvrate istom mjerom, tj. vlastitim fotkama (iako neke od njih vidjeh uživo, i po mojem skromnom sudu, iznenađenje je bilo daleko od ugodnog!), nego da smanje doživljaj - nismo svi isti i ne ponašamo se svi isto. Ne dopuštam da mi itko nameće kriterije, niti ja svoje ikome namećem. S druge strane, sve JAVNO objavljeno je otvoreno JAVNOM sudu i prosudbi. Prema tome, dabome, odoh ja ručati.

dobar tek!