Ne zelim pricati o smislu

    Hodao sam po tom cudnom polumracnom barsunastom crvenkasto-narancastom prostoru. Cinilo se kao da je nacinjen od onih crvenih morskih bica, sto izgledaju kao mjesavina spuzve i moruzgve, samo je nekako bio puno topliji, premda je podsjecao na spilju. No, usporedba s tim podmorskim bicem kao da je ipak bila na mjestu, buduci da se cinilo kao da uzmice kad bih priblizio ruku nekoj od stijenki. Da, bilo je drhtavo i osjetljivo i to se osjecalo i vise nego naslucivalo, a ja sam se trudio biti sto oprezniji u tom prostoru svuda oko mene. Katkad bih otvorio oci i krenuo ustima da cu ga dotaci, a ono bi se prevuklo preko sebe, kao kad ubijaju hobotnicu preokrecuci joj glavu. Onda bih ja bio najednom na njenom mjestu i tvorio taj oblak oko nje, i zemlju, i travu, i cvijece, i sebe i mogao bih istovremeno biti sa svih strana. I u onim trenucima kad bih se ja bio vidio kao 'onaj koji je okolo', vidio bih se kako hodam po tom polumracnom prostoru, i vatra mojeg plamena iz uljanice sto sam ju nosio zatitravala bi cijeli prostor, pekla ali bez otiska, zudnjom. Katkad bih tako vidio i nju da hoda po tom prostoru. Koji sam cas bio ja, a cas ona.
    Pod usnama sam trazio mladice, pupove tek nikle s kojih bi se, sjecam se, uz dovoljno paznje i njeznosti moglo katkad iscrpsti koju kapljicu zahvalnosti za nashu predanost, slatku kao suza radosnica. Nalazio sam ih na nabubrenim oblinama, bujali su pred pogledom, skrucivali se kad bi ih se doticalo. Nektar moje sline pomijesan s njihovim placem slijevao bi se u doline, pratio uzvisine i utore, prema rebrima, tvoreci jezerce pupka. Moja crvena moruzgva u kojoj sam promatrao svoju unutrasnjost drhtala je od tog osjecaja sto se stvarao kad sam prodirao u njenu svijest, gledajuci iza njenih kapaka i nalazeci tamo beskrajno mi uzbudljivu odsutnost misli, puninu ceznje koja se mojim dodirima uzbibala, kako bi nakraju hlapila, i kao magla nad jutarnjom rijekom napustala njeno tijelo, a ja sam ju skupljao u razapeta padobranska krila.
    Priblizivsi ruke stijenkama, prolazile su kroz njih. Katkad bi mi obje ruke privukle u sebe do ramena, pa bih ostao grudima pripijen za barsunasti blago vazan pokrov. Pred ustima bi izrasla usta, sto su voljela bjezati i igrala bi se sa mnom lijevo, desno... Na finoj kori njenog vrata urezao sam otiske svoga daha i skakao po kamencicima kraljezaka, kao onaj zablji princ. Napraviti puni okret oko osi njenog vretena, dotaknuti sa svih strana i biti time obuhvacen njome. A bile su tu i noge, sa smijesnim malim prsticima sto su se migoljili kao crvici kad recimo bosonog hodas po blatu. I moje i njene su bile tu, zamotane i isprepletene povijushe i drva, gushile jedne druge, zivjele skupa i skupa umirale.
    Lezao bih katkad na oblutcima na ledjima u plicaku. Valovi bi napravili male krijeste na trbuhu, i padali mi, lomili se na grudi. Ostatak snage imali bi za uploviti mi u nos i usta, prekriti oci, onda bi me isprali sa sobom u dubinu, kao da sam dio neke kule od pijeska. Kad bi se ljubili, htio bih se zagrcnuti, jer joj je jezik katkad bio dug kao zmijski, josh i duzi, spustao se kao duga nit kroz grlo u zeludac i do mog medjunozja. Ondje je bio cvor, pa bi me potezala, htjeduc me izokrenuti iznutra van, kao one hobotnice o kojima sam pricao. Nije to sasvim dobronamjerno. I ti plamenovi sto smo ih jedno drugom palili dolje, kako smo trgali one opecene dijelove koze, kao stare kraste do dodjemo do novih i novih osjetljivih slojeva. Da, grubo, sasvim grubo u trenucima kad bi to izgledalo kao da je jedino sto zelimo kraj, a on je ujedno i jedino cega se plasimo uistinu. Poput umiranja u rudniku, kao zatezanje omce oko vrata, nedostatak daha, gusenje u spiljskoj poplavi, kao kad grom udari u barku, a elektricitet zakuha more, kao potres, i opet, i opet, i opet... urusavanje svijesti u tijelo, otvaranje pukotina. I Kad onda ceznja izvire naposljetku nezadrzivo, kroz te otvorene rane, kroz oci i izmedju nogu, cijelo ti je tijelo isisano van, dok te gledam izgubljenu iz sebe, predamnom.
 

Struja ociju, zubi,
pijesak
raspuklina, prodor
strijele iznutra van,
Da to je
to:
kad unutrasnjost probije opnu
i ostane rasuta pred tobom.
(Ili kad ti velim:
ma koji ti je kurac,
draga,
nemoj pucat.
A ti se ipak raspuknesh,
nenamjerno.)
 

ajme, pa gdje si ti putnice???

he koka pa tebe nije bilo vasceli tjedan, sto se cudis i iscudjavas, sad?!

pa falis mi covjece!!! ;*

gle zato sam i otisho kako ne bi bilo tih - netko nekom fali -opterecivanja, jelte ;))

ma znam ja, htio si da cmoljim za tobom ;P btw, vec sam ispraznila sve dzepove... ;(

:******** (evo ti jedan red, za u arhivu i smocnicu:)

puf, puf... skupljam ko hrcak ;)... ;******

heeehe :************** ;)))

ajd' bar neke koristi danas od mene ;) uspjela sam te nasmijati ;))))))) idem doma, misija obavljena ;)