Ručkić krčkić

Reče jutros

ako čovjek nije ispunjen , znakovito je da je prazan .....

Autor: vuklisicaa | 18.04.2013. u 10:31 | opcije

i ostade živ. Drago mi je ako se čovjek osjeća ispunjenim, a sadržaj njegove ispunjenosit neću analizirati, iako mi je to bio prvi impuls, ma nema smisla, mogu samo zaključiti da toga zaisgurno ima puno i da je vjerojatno lako poput slame, a voluminozno; osim onoga u probavnom traktu.

U prvom licu, mogu reći da je moj život ispunjen imperativima: budim se s "moram", a liježem s "ne smijem". A kak mi se to nimalo ne sviđa, u napasti sam te imperative proglasiti prazninom, ne, to nisam ja, to nije moj život, to je nešto periferno što se naslonilo na njega i nema blage veze s jezgrom, nije ono što me sačinjava...

Hm. A što bi onda bilo to životvorno u meni?

Nadahnuće. Onda se osjećam ispunjenom, onda se kroz cijelo moje biće napinje struna snage, stremljenja pa i strpljenja. Onda ustajem s "danas ću" ili "danas mogu", a liježem s "jedva čekam", ili "želim". I ne, moje nadahnuće nije samo zaljubljenost, iako je svakako jedno od najljepših, može biti radoznalost da svladam neki računalni program, ideja za pripovjetku, radost zbog druženja, recept koji želim iskušati, preuređenje neke sitnice u stanu...

Može biti raznježenost mojim starim psom, kojem svakoga dana zaprijetim eutanazijom (i mislim ozbiljno!), a onda se sjetim da je to biće s kojim najduže živim ako izuzmem roditelje i postane mi smiješno, baš smo kao stari bračni par, svađamo se i režimo, nagazim ja njega, on grrrne "Pazi!", ja se izderem "Pazi ti!", a za minutu je sve po starom...

Može biti tuga: zbog propuštenog života; propuštenih varijanti življenja. Ponekad ih nadahnuto oplakujem, svaku neostvarenu sebe kao dragu pokojnicu. Plačem s olakšanjem, krupnim suzama. I puštam ih u bespuća neostvarenosti, natrag u potencijal koji čeka nekog drugoga.

Bijes me rijetko nadahnjuje, a puno je češći i lakši od tuge, možda čak i od radosti. Svakodnevno sam u napasti proglasiti svoj život jednom velikom nepravdom i silno se naljutiti na sve one koji ga ne olakšavaju i nikad nisu ni olakšavali. Odustanem od toga zbog čiste zdrave logike, jer po tome bi ispalo da ja sama nemam ama baš nikakve kontrole, a nije tako, nisam baš za sve odgovorna, ali za ključne uspjehe i neuspjehe jesam; što bi pak značilo, da se trebam silno rasrditi na samu sebe. Pa i to si priuštim. Treba. Onda si moram oprostiti, i onda se rastužim, pa oplačem, i pustim... U one potencijale. Za nekog drugog; ili za drugi put.

Ali ponekad nadahnuća jednostavno nema, ponekad se sve svodi na grintavo moranje. Ponekad se vrijeme jednostavno gura, dok prođe dan, dok dođe sljedeći, dok i taj prođe i onda s užasom ustanoviš da si tako pregurala dobar komad mjeseca, možda čak i godinu, pa i dvije... Uspaničariš se da će se to nagurano vrijeme preliti u desetljeće; da će preplaviti SVE.

A ako nas ispunjava samo ono što priznajemo, hm... Ako priznajemo samo ono što volimo ili (mislimo da) želimo, hm... Koliko života uopće imamo?

Jesam li živa?



P.S. Slika bez pločica, da se majka starajka ne bi opet bunila.

Bit će da ipak jesam: osjećam nemoćan bijes. Prekjučer sam se prilično naradila sastavljajući jednu online vježbu za ponavljanje svojim studentima, u obliku kviza, sve ima, obračun bodova, muziku, ma baš je super, i hebga, nisam spremila link... I sad ta vježba negdje živi, totalno lišena svrhe svojeg postojanja, a ja ne mogu do nje.

Ne da mi se sastavljati ispočetka. Evo, za to više nemam nadahnuća. Ovaj porazić ga je dotukao.

Naravno da sam vježbu spremila pod tako nadahnutim nazivom da tražilica izbacuje 10 stranica rezultata, a ja ih nemam živaca pregledavati.

I tak, ode i to u one potencijale za nekog drugog i za neki drugi put; u pouku: drugi put spremi link! U Favourites i u Word! I daj vježbi neko originalno ime!

Pokušala sam se nadahnuti za tjelovježbu. Ni u tome nisam uspjela. OK, možda poraz nije konačan, ali definitivno sam posustala: ni danas nisam otišla u teretanu. Jednostavno mi je dopizdilo to "moram"! Za koji klinac? Ali, moram, zbilja moram: zbog sebe. Zbog svojeg zdravlja. I zato da si budem malo lakša u cipelama.

U stvari, jučer sam bila jako ponosna zbog svoje pobune protiv moranja i lijepo sam si priuštila šoping terapiju. Niš nije učinkovitije od toga! Pogotovo kad uspijem biti umjerena, samo jedne špagerice (na slici) i šišanje (na slici). A obišla sam blogme fest skupe dućane. Frizerima sam rekla da nema smisla da me drapaju kao liječnici specijalisti, pa nisu. Hehe :-))

ništa strašno, a strašno je do bola. Nemoj tražiti po naslovu. Sjeti se neke ne uobičajene rečenice.
Možda nađeš? Tražio bih za tebe, ali me pritišću sa strane.......

Našla link!!! JUPIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII! Eto viš, to ti je rizik kreativnosti: napravila sam screenshot i onda zaboravila potražiti među slikama. Ma, tu je, to je najvažnije :-))

OK sada mogu off

Budvare, možda me tvoja dobra volja telepatski nadahnula i za to ti od srca zahvaljujem! Evo, idem sad dovršiti vježbu, stvarno mi je srce nabubrilo od boli što mi je toliko rada otišlo utaman.

razumijem i ja sam pogubio nenadoknadivo i nikada više dobio inspiraciju da uđem u to ponovo.
Vezano uz tvoj zapis ostala je nedorečena praznina. U potpunosti te mogu razumjeti i vjerujem u
tvoje ushićenje pronalaskom izgubljenog i otpisanog.

:-)