Ručkić krčkić

Lijepe je lako voljeti, rekla mi je jednom ne baš lijepa žena, onda mojih sadašnjih godina, i ja sam automatski pomislila, ne laje pas zbog sela... Ali snobek u meni nije htio biti perolako voleći pa sam se smjesta prisjetila onih ne baš tako lijepih koje sam (možda?) voljela i ponosno si dala orden zasluga za ružne, jer bilo ih je, ne mnogo, ali tu i tamo neki.

A zaista ih nije bilo lako voljeti... Jednoga od njih zaista jesam, uporno jesam, unatoč svemu jesam. Kad smo se upoznali, lice mu je plamtjelo od prišteva, a on je stidljivo odvraćao pogled od mojega, kao da svojim očima želi odmaknuti moje od svojega lica. Tako otvoreno ranjivog. Pomislila sam da je takav i ispod kože, i da, bio je, usplamtio i ranjiv, bolan. Ali, nije me zavolio, nikada, nikada kao ja njega. Četvrt stoljeća kasnije, kad sam mu priznala koliko me namučio, kad sam mu napokon otvoreno rekla da sam ga voljela, jako, od tog prvog trenutka, začuđeno me zapitao "Zar je prišt moguće voljeti?".

Nekoliko godina kasnije bezobzirno me ekspedirao iz svojeg ljubavništva jer sam se udebljala. A ona nelijepa žena s početka ove priče sad živi s prekrasnim muškarcem, kojeg je upoznala nedugo nakon našeg razgovora.

Hm. Ne, nije ih lako voljeti: ne vjeruju nam. Ne vide dalje od svoje kože. ON nije vidio; ona jest. Valjda. On je sad jebač trubadurske orijentacije, tj. vječni tragač za ljubavlju u njezinom apsolutu, bez kompromisnih međufaza. Lako ga je zavoljeti, ali voljeti dalje... Možda sam ja bila najupornija. Koliko znam, druge ga lako prebole.

A ja nisam, valjda zato jer su ti njegovi prištevi bili oličenje moje "duše" (nemrem ovu riječ bez navodnika zbog silnih zloraba na ovome blogu!), usplamtjele i bolne, a hrabro otvorene. Onda. A sada? Kajaznam... Onda sam bila jako mlada i zato je prišt, ta prolazna nagrda, bio privlačan. Kasnije sam voljela lijepe; ili bi oni voljeli mene pa bih se okuražila i ja njih zavoljeti. Nije ni s lijepima lako, osobito onima naviknutima na lakoću, pobrkaš je s površnošću, a ne mora biti. Ipak najčešće zavolimo one koji o sebi imaju predodžbu sličnu onoj koju imamo o sebi. Na primjer, moj muž je bio stvarno zgodan, ali pojma o tome nije imao; a mislim da sam i ja bila zgodna, ali nisam to znala. I tak smo se našli u toj svojoj skromnosti; pomalo zblenuti što nas ona(j) tako zgodna/an hoće.

Ponekad mi se čini da ispod svih slojeva mene još uvijek živi neka izvorna ja, neka koju je prekrio život, iskrivio je i prigušio, ali ona bi mogla iskočiti, uspraviti se, samo kad bih joj dala malo zraka, malo prostora, bar jednu priliku. Čini mi se da bih mogla objasniti svaku svoju manu, a vrlo je vjerojatno i ispričati, samo kad bih si dala truda. I da bih ih onda mogla ispraviti. I onda bi me, valjda, bilo lakše voljeti. Onda bih se, valjda, mogla lakše voljeti.

Zato pišem u prvom licu i uslikam se svaki dan prije izlaska iz kuće. Ne zbog te potencijalne "izvorne ja". Nego da se vidim, bez njezinog posredovanja. Ona više nije važna. Prištevi su prošli.

A voljeti je lako. Kad znamo što volimo.

nije lako voljeti nakon što si nekog jako volio pa izgubio na ovaj ili onaj način, postavlja se pitanje da li uopće možeš nekoga jako voljeti da možeš reči joj/mu: volim te više no što je netko ikada nekoga volio, volim te danas više nego jučer, dok sutra ću te voljeti više nego što mi je to danas moguće.

ne pitaj me što sam sve spreman dati za ponovo nešto takvoga doživjeti i osjetiti!

Starane, kao što rekoh, voljeti je lako kad znaš što ili koga voliš... Ako si volio samu ideju ljubavi i otjelovio je u nekoj osobi, hmmmm... Onda više ne ide bez tog tijela.

Nesretne ljubavi uglavnom nastaju zbog raskoraka između naše koncepcije ljubavi, našeg uvjerenja da voljeni/a pašu u tu koncepciju i njihove zbiljnosti. Zato propada tako puno veza; ali, zato puno veza koje nisu krenule s predznakom takve (ljubavničke) ljubavi uspijeva.

Iskreno, da sad malo opletem po drugima, zaista mi je blesavo čitati kak neka žena koja svaka dva-tri tjedna ovdje obznanjuje novu "ljubav svog života" prosuđuje i osuđuje bilo koju tuđu, osobito onu koju je njoj, tako "dubokoj", teško shvatiti.

Tuđe ljubavi nam i trebaju biti neshvatljive. Tko smo mi da se u njih petljamo? Ljudi vole što i koga vole i to je to. Nije ljubav brak pa da ga procjenjujemo kao dobru ili lošu priliku za nekoga.

meni se svidja kak si tu obucena ,,opusteno ,,lagano sexi ,,neoptereceno :))

Mene ubija luster u pozadini...uz outfit na doticnoj daje totalni retro (''staracki'') štih cjelokupnoj slici...
No zapis je predivan. Kao i nekoliko komentara.
Natjerala si me da se zamislim.

Hvala, nikša, tak sam ti ja stalno kad nije zima ;-))

Eh, Truly, luster su izabrali moji starci... Veći dio stana je po njihovom ukusu, a mani po mojem - ne da mi se mijenjati kad ne namjeravam ostati u tom mauzoleju.

I - thnx!

Svi su jedan muškarac i sve su žene jedna žena.

Besmislice znaju zazvučati privlačno kad ne znamo što bismo rekli, pašemko. Ili što/koga bismo voljeli. Svi su nam onda isti.

Zašto patiti za nečim što je prošlo.....
to je samo sjećanje, ništa više.
Uspomena....memento....brošić u obliku leptirića koji rijetko nosimo.....a čuvamo iz samo nama znanih razloga...eto, sentimenti su to.
Voljela bih nekoga tko mene "vidi"- što će mi netko tko nabada napamet, nasumično, slijep za mene.....netko tko nas "vidi" taj nas ne boli, nedostaje, ali ne boli ništa. To je najljepše.

Život bez "boli"....to je raj.

Jako si dobro ovo napisala Vega, ono, priča bez ostatka...baš tako ...volimo ljude koji o sebi imaju predodžbu sličnu onoj koju mi imamo o sebi...nema se tu što više dodati...