Ručkić krčkić

Promjena ili utjeha? Pitanje je sad... i zapravo već dugo. Možda oduvijek.

Nisam baš sklona promjenama, u svakodnevici volim utabane staze i rutine, one mi daju osjećaj sabranosti i oslobađaju me za, hm, kako kad, ponekad kreativnost, ponekad borbu s nedaćama, a ponekad za čistu lijenost. Da, lijena sam. Jako. Nekad davno mi je netko rekao da je to svojstvo inteligentnih ljudi, i eto, utješio me čovjek i dao mi ispričnicu. S druge strane, stalno smišljam promjene, one nabolje, onaj neki jednostavniji i lagodniji život, i kad naslutim da je moguć, hop, eto mene, nema lijenosti, nema otpora promjenama, ma kakvi, može, ajmo!

Izgleda da ih već dugo nisam naslutila, jer vidim, već godinama se tješim. Samo što ja to zovem "nagrađivanje". Nikad nisam oprostila starcima što me nisu nagrađivali za uspjehe - ja donesem doma same petice, i ništa, vele "lijepo", no ako je zalutala neka četvorka iz matematike, ne vele ni to, nego "Kad to misliš ispraviti?", a moj susjed, jedva složi neke jadne dvojčice, eeeee, ali njegovi njemu bicikl, presretni što ima samo tri popravka! I tako ja samu sebe nagrađujem za sve napore, prijegore i neugodnosti, poslije svakog posjeta liječniku priuštim si neku krpicu, poslije gnjavaže na poslu finu papicu, poslije plaćanja računa neku sitnicu za kuću ili sebe, ovisi koliko mi ostane, u stvari, nikad niš ne ostane, ali zato postoje kartice...

I tako utješena uopće ne primjećujem promjene. Sve dok mi odjednom kolega s posla, koji me pet minuta ranije gorljivo pozivao na kavu, ne uskrati taj poziv jer je iz razgovora skužio koliko sam starija od njega; sve dok mi ne prestanu govoriti "gospođice", nego sam odjednom gospođa, a jednoj balavici koja mi je došla na vrata s nekom glupom anketom i "teta", jebla te teta, otkud sam ja tebi teta, odbrusila sam, nauči se komunicirati pa onda ljudima dođi na vrata... Nakon prvog primjećivanja svoje "gospođastosti" počela sam pisati tugaljivu poeziju i priuštila si razbludnički labuđi pjev, i eto, utješila se... Pa garderoba, majketi, ti krojevi su sve uži i uži, niš nemreš kupiti bez isprobavanja, sve su poremetili, nema više nikakvog standarda...

I onda mi ovdje na Iskrici uleti neki tip, ma baš seksi brbljav, a ima ga što i za pogledati, mlađi od mene poprilično, naravno, mulja, nije slobodan, skužim to u roku odma, a on će meni, da kak ja njemu imponiram, da kak sam pametna, zrela, senzualna, on bi od mene mogao svašta naučiti, profiniti se, produhoviti, sazrijeti, a zauzvrat, on bi mene jebao: redovito. Ne usputno, nego s dugoročnim planom i obavezom. A jel? Strašno sam se razljutila, ali danas vidim, s njegovog stanovišta, bila je to sasvim fer pogodba: ja dobim mladog i virilnog komada i redovitu opskrbu, a on moje cjeloživotno iskustvo i izgradnju. I zapraf šteta što ja to nemrem prihvatiti, jer još nisam prihvatila promjenu: činjenicu da sam ostarila; da su prošla vremena kad su mi muškarci nudili cijelog sebe u zamjenu za bar malo mene.

Ima neki navodno kineski psihotest, ideš kroz pustinju i sa sobom vodiš 5 životinja, ovcu, kravu, konja, majmuna i lava; i svako toliko moraš ostaviti jednu od njih jer ti ponestaje hrane i vode. Redoslijed kojim ih ostavljaš pokazuje tvoje životne prioritete. E ja sam, blogme, sebi ostavila lava, a lav simbolizira dostojanstvo. Žrtvovala sam i prijatelje, i obitelj, i osnovne životne potrebe, i strast, ali dostojanstvo ne.

I valjda se zato nemrem utješiti ovakvim ponudama.

I tak, tu je sad ta promjena, i što s njom? Mogla bih ja promijeniti nešto na sebi, smršaviti, više pozornosti posvetiti šminki, frizuri, općenito dotjerivanju, mogla bih se ponašati koketnije i krotkije, ali sve to skup neće promijeniti moj datum proizvodnje i sve što uz njega ide: ljudi imaju svoje, meni ne baš uvijek jasne i poznate, dobne barijere i kategorije, a na njih ne mogu utjecati. Niti smatram da bi trebalo. Uostalom, imam ih i ja. Sve te vanjske promjenice zapravo su utjehe, i neka, treba i njih, zašto ne?

Ipak, mislim da je najveća promjena koja ide uz ovu promjenu prihvaćanje te promjene. Saživljavanje s njom. Još uvijek nemrem pojmiti ovu tak reljefnu facu koja me gleda iz fotki! Vidim na njima svojeg oca, vidim majku, ali sebe jedva prepoznajem, a znam da sam to ja. I vidim, nemrem se više odijevati onak kak sam se odijevala dok sam htjela nešto diskretno otkriti, a ne prikriti, i nemrem više iste boje, ne pašu mi, a trebalo bi i riječi probrati, sve češće mi izlijeću anakronizmi, ajd, sva je sreća što radim s mladima pa skužim kad prasnu u smijeh i onda se nasmijem i ja, ali zapamtim, aha, to više ne... I više nema smisla koketno pogledavati prodavača da mi dohvati nešto s najgornje police ili pridrži vrata, nego treba jasno i glasno zamoliti. Treba se progurati kroz svijet na simpatičnost i duhovitost, a ne zavodljivost, bahatost ili puku nesvjesnu mladost. Treba se više potruditi da me vide, onako kako mi je ugodno da me vide, a ne posprdno ili nevoljko... Treba puno toga promijeniti.

A za nagradu...? Možda palačinke.

Hehe, hvala za utjehu, ta je kod mene prestala paliti! ;-))

Ma kakvi, netko drugi ne bih ni znala, ni htjela biti. A ja imam 52 godine i sve što uz njih ide. Mladost ne.

Jooooj, drago mi je vidjeti da me popizdičica još uvijek rešpektira kak i prije :-))

Blogme nismo. Mladi smo dok nas mladi smatraju mladima i dok oni kojima smo mladi nisu jednom nogom u grobu.

No, kak ljudi sve duže žive, zapraf i jesmo sve duže mladi. Npr., moj susjed, bodri 75-godišnjak, mene smatra pilencetom i baš bih mu bila merak ;-))

ovo su mi tvoji najbolji blogovi do sad.
kirurški skidaš dio po dio.
prilično se bojim trenutka kad ću takvu rekonstrukciju morati primjeniti na sebi, a neminovan je.
već sad polako moram otpuštat one dijelove koji su se s vremenom istrošili, postali neprikladni i balastni.

Hvala, styxo. A kaj se tebe tiče, kajaznam, svatko to čini kad osjeti potrebu, možda ima ljudi koji je nikad ne osjete i sad ne bih znala reći jel to za njih dobro ili nije. Ali, kad je osjetiš i kreneš, ima u tom nekakvog perverznog gušta, kao u guljenju kraste s koljena ;-))

starenje je postalo stigmatizirano.
smeta me umjetna konstrukcija "mladi smo onoliko koliko se osjećamo".
i plitka je, jučer sam se osjećala za 25, danas za 40, sutra... zapravo sam točno tu gdje jesam.
postanemo karikature ako se ne uskladimo sa promjenama. a kao da je tabu. na svakom ćošku borba protiv starenja, prividi da ne postoji, ili da je lijepo. i onda nam zaista postane nešto ružno i neprihvatljivo jer smo konstantno u otporu prema tome da se vidimo kakvi zaista jesmo.
mislim da ću se dostići. nadam se, zapravo :)

e, da. i fotke su ti dobre.
(odoh, klinci, ručak)

(večera, zapravo. ne znam kak je već prošlo 6:)

Ovo starenje oko pedesete, šezdesete, to je beba prema onome što nas čeka... MORAŠ se toga uplašiti. Ja jesam. I zato mi je glupo gubiti vrijeme između sada i tada. A fantaziranje je gubitak vremena; imaginacija nije.

Tnx i za fotke! Jooooj, kak me danas hvališ, pa kae to???

pa dokazuješ da si kritična i prema sebi, ne samo prema drugima :) nekako sam naslućivala taj potencijal:))
i zbilja mi je dobar tekst.

Bravo mala;)

Jedino kaj mislim da bi možda trebala izvježbati je malimalimali iskorak iz rutine.Povremeno.

Svi bismo.
to godi.

Kad razmislim..čitav život prihvaćamo promjene.Često spontano.
Samo treba pustiti da nadođu...ionako bez njih ne ide.

zapravo, mogla bi zanemariti publiku. preskočit ostatke tješenja koji amortiziraju i rezati još žešće :)
naga, kupaonska fotka. ali vjerujem da i te već imaš.

I jedna ispirsana.

Stiki, razmišljala sam.
Ziher će me kćer opisivati kao frikušu u bijelim čizmama jednog dana.
Nazovi mamu i reci da je voliš.

Nenene..Pošalji joj sms.
Upilat će te:)

mogla bi dodati i da si bila baš ponosna kad je bila na telki.

Meni bi to puno značilo:))))))

ja volim svoju mamu :)
jest da je zajebana, teška, svojeglava, kontradiktorna, i sve više dijete, ali baš zato je volim. nisam baš uvijek, no preraslo se :)

i danas mi je drago što je bila frik u tim čizmama i svakakva, jer iako mi se tad činilo da bi bilo dobro da se otvori vrtača, danas to vidim kao popriličnu slobodu u izborima :)

hhh..

moja stara je fora ;)) baš je.

Lakše mi je.
I ja tebe volim.

:)) kaj sad? teletabisi? prvo sam hvalila vegu (sad će mi zvez visit za vratom petnaest blogova, al ko ga jebe:), volim svoju majku, ti me isto voliš, jbt, house of love :))

odjebite.

:D

( :* )

:)

Valjda smo se jučer ispucale. Sad samo ljubav blješti :-))))

A mame... One nam postanu prihvatljive kad više ne rastemo iz njihovog pupka. Onda mogu čizmice i rukavice kakve oće. Ne smeta nam.

Ja se na svoju još uvijek ljutim zato jer mi nije bila dobra mama i zato jer sam ja njoj postala mama (valjda dobra?) prije nego što je ona naučila biti meni... Hm. Bit će to još jedan zapis U prvom licu, očito.

A kajaznam..to s mamama ti ide nekako "pokažeš potrebu-mama pokušava"

Jebeno težak posao.

Još kad znaš da će te optuživati jednog dana..
Naše majke nisu znale da će biti krive.

Mislim da evolucija nije ni zamislila da mama sve mora, zato i živimo toliko dugo nakon što nam odu reproduktivne sposobnosti: da pomognemo u odgoju djece. Djedovi i bake zato postoje, inače bismo imali genetski program za riknuti sad negdje, u mojoj dobi, možda i ranije.

Dobili smo taj bonus ne zato da bismo se bezbrižno jebavali, nego da budemo korisni. Ali, jock, čim nekaj dobiš, zaboraviš da imaš i obavezu!

:)

Eh, a ja sad moram biti korisna. Odoh se pripremiti, jooooooj, kak mi se ne daaaaaa, kak sam lijenaaaaa... :-((

(Usput, ovo za djedove i bake nisam ja smislila, piše u onoj knjizi koju laženka nemre smisliti za ZO.)

Ma, djedovi i bake su zakon.Užasno korisni.
Zaista mislim da su mi klinci zakinuti jer odrastaju bez te vibre.

Ajde, ajde:)
cmok!

Zaslužila......palačinke

mislim da ste sasvim zgodna žena ,daleko od bilo kakvog starenja i prilagođavanja nekim promjenama, neki mlađahniji look ne bi škodio , najviše radi vlastitog osjećaja , ne radi drugih ....
ali i mlađahni look mor aimati mjeru.....ne previše mlađahni ....samo za nijansu ..dvije...
ne vidim što vas muči....