Ručkić krčkić

Jučer su mi bile dvije godišnjice: godišnjica udadbe (23. 04. 1988.) i godišnjica majčine smrti (23. 04. 2012.). Ajd, nemojte se prepasti, neću sad upiliti tugovanjem! U stvari, jučer mi je bio baš veseli dan, kratko na poslu, lijepo vrijeme, na plac po cvijeće, donijela za prozore, donijela za vazu, rasporedila u šarene lončiće i šalice koje je trebalo baciti, dobro da nisam, kupila ovu bluzu sa slike u indijskom dućanu, jeftino koliko već može biti, iako mi je druga bolje pristajala, ali ova me ozari uzorkom, isti kao na posuđu, pastirice i pastiri u seoskoj idili, ali nigdje ovaca... A ne, išla provjeriti, ima jedna mala. Čula se s nekim koga, kajaznam, pomalo zavodim, ne znam ni sama, nepoznat netko, a zanimljiv mi, i tak je on dobio te godišnjice u krilo, umjesto vi na blog, ne tužno, iako mislim da se rastužio...

Njemu sam rekla, a možda sam ipak trebala vama, vama bez lica i bez obaveze da ikako sudjelujete u mojem solilokviju, da nemam rituale kojima bih ih obilježila: ne palim svijeće, zaboravim, ne vidim u njima smisla, ali vidim opasnost od požara; ne odlazim na groblje, to mi je tlaka i ne vjerujem da su moji pokojnici na bilo koji način ondje prisutniji nego igdje drugdje... Zapravo, o tome mu nisam pričala, nego o svjetovima, paralelnim i onima u kojima jesmo, mi nevjernici.

Ispričala sam mu kako sam bila sretna što s mužem nisam imala djece i što sam mogla prekinuti sve spone sa životom koji smo htjeli imati, kao i s onim koji smo imali: kako ne odlazim u taj kvart i nemam više nikakve veze s ljudima koji su nas onda okruživali. I kako zbog toga taj svijet, taj život, u meni još uvijek postoji, cjelovit i netaknut, cijeli jedan paralelni svemir i stalno, 20-ak godina nakon muževljeve smrti, ja još uvijek imam taj osjećaj da struji dalje, ondje negdje, netaknut, samo ja više ne mogu do njega. I rekla sam mu, trebala sam godinu dana provesti u koroti, totalna crnina, nema izlaska bez pratnje, i onda se opet udati. I sve bi bilo u redu. A sad nema teorije... Za udadbu, naime. A i nije sve u redu.

S majkom je bilo drugačije: ostala sam u svijetu koji smo zajedno nastanjivale. Nisam ga "očistila" od nje, još uvijek je tu gomila njenih stvari, neke zato jer su preglomazne, druge zato jer su mi drage, treće jer ne znam što bih s njima, nisu mi korisne, ali nisu za baciti... Ako netko treba pelene za odrasle, XL veličine, poklanjam. Kao i hodalicu s kotačićima i mrežicom za stvari. I dvije štake podesive visine. Javiti se na pvt.

Nego, nisam htjela o tim invalidskim potrepštinama, nego o tome kak mi se čini da je bolje ostati: bolje je spoznati da tvoj svijet i dalje postoji, da je uistinu tvoj, i bez pokojnika. Da toj pokojnoj i nekoć tako važnoj osobi možeš dati još komadić svojeg prostora i još malo svojeg života. I svojih misli. Zašto ne? Iz njih će izaći bezbolno i smjerno, kad dođe vrijeme. I onda ćeš ih s radošću opet pozvati. A u tom nekom paralelnom, nedokučivom svemiru, oni su stalna prijetnja tvojem miru, stalni nedokučivi objekt tvoje žudnje, ekspedicija koja nema smisla, svrhe, cilja ili trajanja... Uzmu ti previše. I previše te skuče. Na tvojem. U tvojem.

I vi ste moj paralelni svemir. Ne osjećam mu pripadnost, iako sam već dugo u njemu, ali ne, osjećam se poput astronauta u izviđačkoj kapsuli koji uzorkuje. Iako poželim skinuti svoje nepropusno odijelo i udahnuti vaš zrak punim plućima, pa nek bude što bude, kaciga pod miškom, moja faca potpuno izložena, pluća spremna za šok.

Jesam danas. Skinula sam ga. I zapahnula me lijepa pašemkina pjesma, i ona Cesarićeva koju je stavio Kalimero, i loša drončikina, i bila sam vam zahvalna što postojite sa svim tim svojim poticajima, jer tko zna što bih inače vrtjela po glavi, ovaj svoj klaustrofobično poznat svemir s točkicama šarenih radosti i dupljama nesagledivih žalosti, ili neki paralelni, nedokučiv i besmislen, ili neki moguć, a nesaglediv od blizine...

Htjedoh reći, u prvom licu, vama u drugom: svi ste mi dragi. I svi ste u mojem svemiru. I kad vas počupam, i kad vas pažljivo uberem. I svima vam želim sreću, pravu, da vas prožme od glave do pete, i da je dođete ovamo pokazati. I neka vas ne bude sram kad vas spopadnu tuge. Ako nemate kamo s njima, mogu se rastopiti ovdje. Nikad ne znate što će lijepoga zaliti.

Živi bili i dalje pisali!

E jesam sentimentalno govno, ganulo me što me nisi "obrisala" kao obično....i na ovoj drugoj slici, kad se smiješiš si lijepa ledena baba ;-)

"ledena "baba"" :-)

Eh, taštino, jeftina li si... Ajd, nitko ovdje nije leden, ne bulazni, mala ;-))

Bila sad vani... Naroda na ulici kao da nitko ne radi, ali ne štrajkaški, nego praznično.

Uf, za koji dan će biti prevruće za izlazak u ovo doba dana... Šaponji već jest, eno ga, pošlempao je cijelu zdjelu vode i sad bi opet mogao na piš.

Obožavam modu ovog doba godine, žene u čizmicama i žene golih nogu (ja) koračaju istim pločnikom, dedeki sa šeširima, dedeki s kapama, dedeki u kratkim rukavima na klupičicama u parkiću, i dva klinca s Fantom u najlon vrećici.

Viš, imam sladoleda u škrinji, kornet, tri okusa, vanilija, čokolada ili jagoda, a svaki je dobar. Mljac! Iako palačinke od neki dan nisam uspjela smazati, sad će u smeće. Neka.

Navečer imam goste, a nemam nikakve cuge. Hm... U dućan? Ne da mi se. Imam dvije kile naranči, nacijedit ću sok. Ah, te labour saving devices, lakuću cijeđenja plaćaš kompliciranošću pranja, al hebga, na ruke mi se baš ne bi dalo cijediti svaki dan...

*lakOću

Sezona otvorenih prozora! Napokon! Neka. Čak mi ni zvukovi prometa ne smetaju. Baš sam ih se zaželjela.

I tak, odoh ja sad malo off. Ugodan vam dan!

Mekšaš s proljećem..............

Ja cu samo drago mi kad te citam, e :-)