Ručkić krčkić

Ponekad mi se čini da sam propustila dan ako nisam bila vani, točnije, među ljudima. Bez obzira što s njima nemam ništa, ništa bitnoga, takav dan usrkava vakuum nepostojanja. I ja imam zblenutu facu kao na ovoj fotki, facu identičnu licu moje majke dva dana prije smrti, kad više nije bila sigurna gdje je i što joj se zbiva.

Izgleda da trebamo to razgraničavanje o druge ljude, čak i kad nam se ne sviđa. Valjda nam treba da nas netko odgurne da bismo osjetili nametljivost - i prisutnost! - vlastite mase; ili obratno, da nas prigrli. A ja vrlo često nemam nikakvog praktičnog razloga bilo kamo ići, osim prošetati pseto, koje, između ostalog, imam i zato da bih otvorila tu mogućnost prisutnosti u ljudskoj masi.

I tak, sinoć ja izvedem svojeg šaponju, potpuno nezabrinuta za granice vlastitog postojanja, njegovu bit ili bitnost, i odmah iza ćoška naletim na nekoga tko smatra da ga moje postojanje ograničava u njegovom: čovjek ima fiks ideju da sam, u dosluhu s njegovim bratom, skovala urotu zbog koje je on ostao bez stana. Čovjek je oduvijek imao tako niski IQ da ni osnovnu školu nije završio, a kasnije je, navodno, dobio metalnom šipkom po glavi i proživio u komi nekoliko godina (nije naš Tomo jedini, ali možda je jedini koji se od toga opametio). Što je točno bilo s tim stanom, koji je djelomično ispod mojega, ne znam, a pretpostavljam da ga je brat prevario, možda namjerno, možda i zbog neznanja, jer kad smo konačno dobili pravo otkupa kao i svi drugi građani RH, ovome nije bilo ni traga, ni glasa... Ja sam mislila da je umro. Je li brat znao da nije, pojma nemam.

Ukratko, blentavi brat se pojavio, lucidni brat ga smjestio u zajedničku wasch-kuhinju, otkupio stan, prodao ga i onda nikak se riješiti ovoga, koji je u međuvremenu navukao toliko smeća da je preplavio ne samo wasch-kuhinju, nego i hodnik ispred nje i prilaz svim našim podrumskim ostavama; na što smo svi mi suvlasnici popizdili i odlučili ga deložirati, te wasch-kuhinju prenamijeniti u zajedničku spremu za bicikle, dječja kolica i ostale krupne predmete, koji su zbog ovoga uporno zakrčivali zajedničko stubište. Promijenili smo brave i naručili kamion za odvoz smeća, koji je 7 puta dolazio i odlazio, a svako kućanstvo je to platilo otprilike 100 eura.

Blentavi brat ima socijalnog radnika, kojeg sam ja nazvala, zabrinuta za njegovu dobrobit, a ovaj mi je rekao da ima i smještaj, ali ga ne prihvaća. S obzirom da blentavi brat ima desetak godina više od mene i da nema skrbnika, smatrala sam da se dalje ne trebam uplitati, zato i nisam. Eeee, ali jock majci, neš ti tak olako proći ako stanuješ iznad blentravaca! Brata nemre proganjati, vjerojatno zato jer nema pojma gdje je, ali ja sam još uvijek tu. I zato proganja mene.

Godine dobacivanja, psovki i uvreda svaki put kad se sretnemo, a srećemo se stalno, jer on je ko drek na cesti, non-stop, štoćereć, bar svako treće od mojih pojavljivanja u javnosti popraćeno je mini-stresom njegovog gnjeva. Koji uistinu ničim nisam zaslužila, naprotiv: od djetinjstva mu ja i moja obitelj vidamo rane, koje mu je nanio pijani otac, ili ih je zaradio vlastitom glupošću u okršaju s većima, jačima i bržima, od pamtivjeka je kod nas mogao dobiti utočište, topli obrok, utjehu i strpljenje da saslušamo njegove fantazije o tome kako je upravljao helikopterom, pronalazio teroriste, a usput i naftu, kako je putovao svijetom i ljubio ljepotice... Od pamtivjeka primam njegove darove, npr. strganu lojtru, lopatu bez drške ili odbačeni buket cvijeća. I pomno pazim da ih ne nađe u našem smeću, koje redovito pregledava.

I tak, sinoć me isprovocirao: konačno je doznao da mi je umrla majka. Pa udri po njoj. Pa po meni. Pa da on ima oružje. A da se ja igram životom.

Prošetah psa, promislih treba li to prijaviti, kolebam se, budala se od prijave neće opametiti, dok me fizički ne napadne neće ga sankcionirati, s druge strane, glup je i kukavica, da je hrabar, našao bi brata i obračunao se s njim, možda ušićario kakvu lovu od prodaje stana, a možda i jest, tko će ih znati, pa je sve profućkao... S druge strane, ako ne prijavim, a onda me nađu mrtvu, nema teorije da se ustanovi tko je kriv, iako pretpostavljam da oružje nema, da će mi najverojatnije kroz prozor ubaciti krepanog štakora ili govno, no ni to nije neka veselica ili potvrda moje prisutnosti i važnosti u svijetu kakvu bih uistinu htjela. I zato nazovem lokalnu policijsku postaju. Vele oni, nek dođem danas dati izjavu.

Jutros se pokolebah: OK, sinoć me raspizdio, ali više nisam srdita, samo mi je krivo što plaćam tuđi ceh. I onda mi krelec napiše onaj komentar na slikovnom blogu, i počnem mozgati o tim ljudima koji ne podnose tuđu sreću, koji ih smatraju uskratom vlastite, kojom mašu kao nepostojećim oružjem u nepostojećim okršajima, borbeni u bitkama koje su samo njima poznate, i odem. Prijavim. Ne kazneno, ali ovo je prvi korak.

I osjećam se poput Golijata koji zajebava golog Davida: profesorica, vlasnica impozantne nekretnine protiv mentalno zaostalog beskućnika. Koji mi kvari gušt otvorenih prozora; i šetnji sa psom; i planiranja nastave dok hodam na posao; i koji će me možda ubiti, ali možda uopće ne.

Ali ja definitivno imam4 kile manje nego prije. I life's good, povremeno. A ja točno znam gdje sam i da jesam.

Primjetio sam tvoj blog tek kada si pocela objavljivati slike.
Lice dosta toga pokazuje o osobi...no necemo sad o tome...

Gdje je nestalo razumjevanje u ljudima?
Nisi nikad pokusala razmisljati kao taj mentalno zaostali beskucnik i razumjeti njegovu patnju?
I zasto se ti smatras Golijatom?
Taj covjek unatoc svemu sta ima ili nema je i dalje tu...ide...bori se...
A ti?
Velika, jaka, situirana...djelujes slaba...barem meni koji citam tvoje zapise i promatram lice na pocetku svakoga...

Ne stavljaj samu sebe u uloge...cisto da se ne precijenis...jer ce tada šok biti velik...

Trulim po tvom komentaru da se zaključiti da uopće niso shvatio napisano ili nikad se nisi susreo s takvom vrstom ljudi ...
ja jesam i to u svojoj uskoj familiji pa mi je jasno o čem se radi i razumijem Vegu...i sviđa mi se..za razliku od tebe..

Truly, mislim da si cijeli ovaj komentar ištancao iz neke uloge u kojoj vidiš SEBE. Ja znam tko je beskućnik, znam tko sam ja, i znam da ja njega neću ubiti, ali da bi on mene mogao. Točka.

Nije ni cudo da si na losem glasu.
Over and out.

Ajd, sretno ti bilo! (Bar sam na glasu, hehe.)