Ručkić krčkić

Ljudi su lakomi: ne cijene strpljivost, ne poštuju toleranciju, nije im dovoljno simpatiziranje, oni bi Ljubav - velikoslovnu i bezuvjetnu; na prvu i odmah.

I možda je u tome najveća razlika između mnogih ljudi koje poznajem i mene same: ja takve ljubavi ne prihvaćam. Ne vjerujem im. I ne dajem ih. Zato jer mislim da imaju drugi naziv (vidi prvi odlomak). I ne, nije stvar u tome da ja ljubav ne želim (naprotiv!), nego mi je vraški naporno dijeliti prostor i vrijeme s ljudima koji imaju sasvim drugačiju nomenklaturu, a posljedično i pojmove o vrijednosti. Je, OK mi je s nekim razmijeniti primjećivanje, uvažavanje, simpatiju; ali mi nije OK kad netko (najvjerojatnije) prema meni osjeća puku naklonost, a optužujući me gleda gladnim očima kojima govori "Ja tebe volim, ja te hoću voljeti, a ti mene ne!". To je kao da od djeteta kupim kuću za sladoled na štapiću.

I nikak ne uspijevam pojmiti Monolitnu Ljubav, onu bez imalo primjesa ne tako bajnih osjećaja. Npr., neki dan me šef optužio da ne volim studente jer mi idu na živce. Paaaaa, na živce mi ide i moj pas, štoviše, svakog dana ga bar jednom iskreno poželim ubiti, a neupitno je da ga volim; na živce mi je išla i majka, i svakoga dana sam bar jednom usrdno poželjela da već jednom umre, a svejedno sam brinula za nju (i da, na neki način je i voljela); ide mi na živce i moj šef, ajd, njega još nisam poželjela usmrtiti, valjda mi nije toliko važan, a najsrdačnije sam mu naklona, još od vremena dok mi nije bio šef nego (samo) prijatelj. Moj muž mi je pilio živce zato jer se nije znao svađati pa nam je trebalo sto gladnih godina dok dokučimo što kome smeta i što bi se dalo poduzeti, a voljela sam ga, jebga... O svojim važnijim ljubavnicima sam mislila sve i svašta, a svaki je bar jednom izbačen iz moje kuće i naklonosti, ah, a voljela sam ih najviše i najbolje što sam znala.

I počesto se zapitam, je li to moje neshvaćanje, uglavnom popraćeno priličnim negodovanjem, zapravo posljedica mojeg odgoja, a ne neka spontana i razborita mjera, primjerena meni, a vrlo vjerojatno i drugima? Naime, moji roditelji su se sa mnom zaribali: nisu znali da su djeca toliko naporna. Željeli su me, ali onda su se zgrozili: pa ta stalno nešto hoće!

I ne bi to bio neki veliki problem da oni sami nisu imali pun kufer neispunjenih i sasvim dječjih želja: da budu važni, da budu primijećeni, da budu voljeni. Ja sam im pružala sve to, ali ne bezuvjetno - htjela sam isto to od njih. Međutim, oni su u međuvremenu postali puno veći od mene, puno stariji, a u mnogim stvarima i sposobniji, zato sam ja od njih mogla dobiti više nego što sam im mogla dati. Trudili su se, priznajem. Otac bi me nedjeljom odveo u šetnju, koja bi redovno završila na kartanju kod Bednjanca, gdje bih ja u društvu konobara crtala po salvetama; majka me vodila na filmove koje nisam shvaćala, ali je znalo biti golotinje, zato sam se mogla praviti važna pred prijateljicama. Ali, svejedno, znala sam: smetam im. Teško im je. Bolje bi se proveli bez mene.

Osim kad su patili, kad bi se međusobno izranjavali, onda bi me zgrabili i cijedili iz mene sve ono gore, važnost, primjećivanje, ljubav, sve do posljednje kapi i zapravo bezuvjetno, jer me nikad nisu dovoljno namirili, nikad mi nisu dali toliko da bih ja mogla davati bez zadrške. Pa nemreš nikome dati baš SVE, zar ne? Nešto trebaš i za sebe.

I tak sam ja postala oprezna prema tim velikoslovnim Ljubavima, osobito onima Monolitne naravi. S četrnaest godina sam doživjela svoju prvu tešku depresiju i završila kod dječjeg psihijatra. Ideja je bila da dođu i starci, ali oni su to odbijali, prestrašeni, uvrijeđeni, kivni... Šrink mi je rekao da ih odjebem, da ih slušam kad moram, ali da mislim, osjećam i djelujem po svojem. Eh, lakše reći nego učiniti! Još uvijek se trudim; i vrlo često uspijem. Ali ne uvijek. Još uvijek ne uvijek...

Brzo i lako mogu zavoljeti životinje i neku djecu. Iako mi idu na živce svojom zahtjevnošću, koja mi je, kao i mojim roditeljima, još uvijek jako, jako teška. Još nikad od životinje ili djeteta nisam uzela kuću za sladoled na štapiću: uvijek se trudim istaknuti privremenost našeg druženja, osim kad nije tako, kad ih zbilja namjeravam usvojiti (životinje, ne djecu). Mislim da drugačije nije fer, ni prema njima, ni prema ikome tko će doći poslije mene i možda dati više ili duže ostati, postati važniji i zaista imati mogućnost za ljubav. Nedavno sam naslijedila grupu od kolegice koja ne postupa tako i imala vraških problema, što zbog njene nepresječene pupkovine, što zbog svoje vlastite iskrenosti da ne namjeravam ostati: svi smo patili; svi smo platili. A nismo morali.

I ljutita sam na nju - zašto joj je to trebalo? Ima više godina od mene, zar se još uvijek mora hraniti naklonošću bespomoćnijih i bezazlenih??? Prezirem nastavnike koji to čine. To nije TO. Nismo ZATO u razredu. Nikako ne bismo smjeli biti. (Po meni, to je gore nego poševiti studenta/studenticu, jer im sjebeš osjećaje pod obavezno).

Prezirem roditelje koji to čine. Jer to nije TO. Nismo se ZA TO rodili.

I strašno mi idu na žifce blogeri koji to ne mogu prerasti. I ne znaju cijeniti strpljivost, toleranciju, simpatiziranje, nego će ih gnjevno odbaciti jer ne nose etiketu Velika Ljubav, Čista i Bez Primjesa Negativnosti, 100% ekstrakt, testirano na uzorku od 1000 Iskričara, od kojih je 95,6% uzvratilo istom mjerom.

Valjda su me starci sjebali...

Svit se sjeba, ljubav otisla u bescjenje

A more bit da i oduvik tako bilo

Je, jarče, i dijamanti su zapraf samo ugljen, ali viš kak smo im napuhali "vrijednost". A hebga...

meni ti ni guba ubit. bolje im je živima ;)

jebo ugljen na kom nemreš roštiljat il se zgrijat koji će ti kurac
ko stakalca

Pišeš gotovo redovno načinom,stilom I sadržajno ,tako da se nema što komentirati ,ne mislim pritom da ti treba podilaziti,hvaliti ili ne,to nije poanta ovog što želim reći,poanta je da ono što uobličiš u riječi stoji I drži vodu,bar sa mog kuta gledanja,iako ne dijelim isti slijed odrastanja kao ti...da dodam iskreno ,pa što bude ,kao ti....pozdrav tako mala ženica :) a tako puno misli I piše :))

kad malo razmisliš vredniji je ugljen za crtanje od dijamanta
ljubav ................... jebo ljubav
treba li ti briga?

Pilipe, još nikada nikoga nisam toliko mrzila da bih mu/joj poželjela život u patnji. E hebga, valjda ću i to jednom probati!

Imala sam hrpu dijamanata i apsolutno nikakve koristi od njih sve dok ih nisam prodala. A od ugljena uvijek neke... :-))

Anima, sad se pitam, za kojeg vrapca sam ja tebe onomad strpala u ignoricu??? Pojma nemam! Međutim, mislim si, možda si me štrecnula negdje gdje sam osjetljiva... Eto, to je mišljeno kao kompliment; iako te (još) ne volim. Ali te vidim :-))

ma nije stvar u mržnji bokca mu večma u sebičnom uživanju :)

hmmmm metat u ignoricu............a moš i ovako. recimo svakog kajjaznam desetog koji je nešto pa nek si misli

e pssst ne vjerujem da je čista ljubav il kajja znam ikaj čisto dobro.

vid da je čisto dobro već bi se našo neki kenjac to malo nagrdit. dat svoj štih. posebnost, al nako čisto .............bljak
ko destilirana voda, a nit ona nije čista

vega, daj već jednom, oprosti si, nitko nije savršen! čak ni ja! jedino možda onaj jarac!

philipe mali,
destiliranu vodu moraš oprati u čistoj vodi
onda je čista, kuiš?

upravo sam bio savršen sad krećem malo u kontra smjeru. zamara

e to je oni "kenjac" kaj dava bolji okus
aj kolko je savske vode zapišano a teče kroz slavine

Pilipe, iako nikoga ne mrzim, blogme se nemrem pohvaliti ni da baš svakoga volim. Ignorica mi je zato alat kojim postižem preglednost. Kad mi sve u životu i na svijetu postane jasno kao npr. meiji, eeee, onda ću vjerojatno Ignoricu koristiti nasumično; ili ukrasno; a najvjerojatnije manipulativno.

Stari moj, stariji imaju prednost, čak i pri opraštanju (njima će vjerojatno prije zatrebati!).

meni to faličan alat
trebo bi nako ignorica na malo, ignorica na mlao jače, ignorica na srednje, ignorica na jače srednje, ignorica na veliko, ignorica na jako veliko ignorica na jako jako veliko, ekstremna ignorica ;)

možebiti si u pravu pa to ide po starosti
ali svejedno učini što ti predložih
za svaki slučaj, znaš kako ništa nije 100%

..hm..baš razmišljam gdje sam ja u svemu tome..?
..onako..subjektivno gledano,mislim da sam dosta strpljiva u iščekivanju Velike Ljubavi,ali sam i strašno ljubomorna na osobe kojima ja dajem Veliku Ljubav,a one meni samo simpatiju,a za nekog drugog, naočigled,imaju Ljubavi koju dijele šakom i kapom..

..e..i onda mom strpljenju dodje kraj,pa bombardiram te osobe ignorancijom,neprimjecivanjem...samo ne bi li one to primjetile i upitale....zašto?

..a kad se to dogodi..onda se pravim da nemam pojma o čemu pričaju,pa sve u stilu.."ma daj,kaj ti je,pa
ništa se nije dogodilo..sve je ok (kao nije mi stalo)"

..i tak ti je to draga vega...
svaki to radi na svoj način...
..divim se nesebičnim ljudima,ali znam da nisam takva...mislim nesebična.. Čak to drugi ne moraju ni primi,ali....ja znamjetiti

e i zaboravio sam na genijalnu ignoricu a to je ona sa naštelanim tajmerom. recimo ignoriram te tjedan dana i nakon toga se automatscki izbriše :)

nemreš slipi jebe te horoskop :)

..primijetiti ,ali ja znam*

..a valjda fico.
..ima nekaj i u zvijezdama

idgem čeka me zemlja :)
e i da skoro da zaboravim
cmok pičke di god bile :)
ostalima samo ajbok

Savrsenstvo je samo privid kojeg cini klupko nesavrsenosti

Hehe, ame mi upravo došla na pvt reći da sam ružna, onda sam ja njoj uzvratila istom mjerom i sad me stavila na ignoricu. Od nje to shvaćam kao znak uvažavanja.

Sleeping, gle, ti pišeš o situaciji kad je ljubav već odnekud izniknula, a ja pišem o situacijama kad nije ni imala kad ili zašto. Naravno, svi mi štitimo svoje ljubavi vako ili nako, jer one su nam vrijedne čak i kad ih drugi ne cijeni.

Pilipe, ajd, moš bit pička, al nemoj, blogati, bit pizda. Ćao!

Zato i jest tako teško, jarče :-))

ne izvlači se na roditelje.

oni su davali, voljeli kako su znali i mogli.

ti si velika, zrela i ako misliš da si u nečemu sjebana, poradi na tome.

možda i nisi.
sjebana.
samo kažeš na glas što misliš.
što nije uvijek mudro.

San, možda nije mudro, ali ja dopuštam mogućnost da neki roditelji, unatoč najboljoj volji i nastojanjima, ne vole niti dovoljno, niti dovoljno dobro. A svoje ubrajam među takve. I smatram neospornim da su me svojim manjkavostima oblikovali, a svojom manjkavošću bih smatrala nijekanje te činjenice. Ili kukavičlukom.

Kao ni na blogu, tako niti u roditeljstvu, ili zapravo bilo gdje, u bilo kojoj imalo ozbiljnoj situaciji, nakane i velike riječi nisu dovoljni. Unatoč tome što bi nam bilo drago da jesu; što bi nas to utješilo, ili okuražilo, ili nam pružilo olakšanje. Nijekanje manjkavosti ili prozivanje onih koji na njih ukazuju ne mogu nadomjestiti ispravne, pravodobne i dobre postupke.

JEDAN ZA KORIZMU - http://i.imgur.com/zPTyx93.jpg

Autor: vevegaga08

.........

It's so easy to laugh
It's so easy to hate
It takes strength to be gentle and kind
Over, over, over, over

:) radim na sebi a di će sve to svršit..................ma ka da se ne zna ..................... u znoju i gnoju

Korizmo, tko bi tebe mrzio? Samo si gadljiva, to je sve. Jače osjećaje od toga nemreš pobuditi. Zato, ajde ti lijepo u mulj, kamo i spadaš. Over forever.

vegice, jebeš roditelje koje djeca vole, ti nisu naučili djecu samostalnosti, već su djeca dokle god su im roditelji živi, jebga, ili se samo tješim jer moja vlastita djeca ne jebu me ni za suvu šljivu, osim kada im zagusti nešto za pare, onda lažu i mažu sve u šesnaest, ma i u sedamnaest!

big lajk :)

instant kava..instant juha...instant jubav....i sva ostala instant rješenja....hoću sve sad i odmah....sranje je to