Ručkić krčkić

Istina je obično negdje između prvog i trećeg lica: da, vi me vidite i s onih strana koje su meni nesagledive; ali ne znate, i ne možete znati, što ja od sebe vidim iznutra, ispod kože, iza kapaka, pod ovom haljinom, koja me postara, ali u njoj sam moja baka i sve ono što mi je baka značila, ne znate vi - i ne možete znati - zašto mi je drago odjenuti je...

Zašto biste, uostalom, i trebali znati? Zašto bih ja marila za ono što vi znate, a meni je nevidljivo?

Kad sam počela pisati, mogla sam pisati samo u prvom licu: nisam mogla maknuti iz te osobe koja sam bila, a osjećala sam da tu nešto ne štima, da se stalno isto ponavlja, da to nije sve... Pravi užitak pisanja doživjela sam tek kad sam uspjela iskoračiti u treće lice, kad sam si dala lik koji jesam, ali i nisam, i pustila taj lik, u kojem je najvažnija bila neka moja nedovoljno istražena značajka, neka živi po zakonitostima te značajke, neka joj sve podredi, neka se upliće, uplete, zaplete i onda iskobelja, ako može. I tek kad sam uspjela tako odmaknuti od sebe cijeli svoj svijet i sagledati ga iz ne baš daleke udaljenosti, ali ipak s distancom, tek kad sam ga obišla sa svih strana, tek tad sam uspjela prihvatiti činjenicu da ja sama više ne živim u njemu: da sam ondje samo lik, a ovdje... netko neuhvatljiv u svojim mijenama.

I da se treba vratiti u prvo lice. I saslušati što pričaju kad govore o nama u trećem. Jer možda ćemo tako saznati zašto uvijek gubimo u onoj igri koju nikad nismo do kraja shvatili, ili uvježbali, za koju nemamo pravu opremu ili konstituciju; možda ćemo uvidjeti, kad je shvatimo, da je zapravo ni ne želimo igrati, ne s takvim pravilima, ne uz te uvjete; ili ćemo postati bolji; ili se zadovoljiti rekreativnim pokušajima po svojem. Jer mi iznutra znamo drugo i drugačije nego oni vani. I ne mora nam biti važno pobijediti; i ne mora nam biti važno ostaviti dobar dojam. I ne moramo uvijek mariti za svoj "dobar glas".

(Sinoć sam gledala "Downton Abbey", veli ondje neka služavka "Nemam nikakvog imetka, ali imam dobar glas i zato ga moram čuvati". Uistinu, dobar glas nam je bitan u međuljudskim odnosima, jer ljudi su površni, zaokupljeni sobom, skloni povjerovati glasu ili glasini, svejedno im je, glavno da je njima pregledno kako će s kim.)

Kad odjenem ovu haljinu i postanem svoja baka, jednim svojim djelićem, onim koji treba odmaka - ili odmora? - od mene same, postanem "ona": "ja" je baka, a ja sam "ona". I vidim se pogledom punim toploga prihvaćanja. Zamirišim si na livadu i pileću juhicu i zadovoljan znoj nemarenja. Najvažnija sam si na svijetu. "Ona" ja.

I nije važno što mi druge haljine bolje stoje, i zaista nije važno što će netko reći o meni u trećem licu... U ovoj haljini je starost lijepa, i slobodna, i nesputana žudnjama. Uopće nije važno hoću li se ikad više ljubiti s muškarcem, kao ni to što se ne sjećam zadnje ševe, vjerojatno neke sasvim obične, uhodane i očekivane, nego baš onih koje nisu bile takve, krivo mi je samo što se ne sjećam s kim je bila ta zadnja, jel' s nekim bezveze ili s nekim tko je zaslužio obilježiti nekakav kraj.

I viš, čim počnem tako razmišljati u prvom licu, tu su odluke, e neš majci, nemre zadnji biti neki anonimus, moram opet, i moram svaki put kao da je posljednji, tako da zapamtim... Ali to mi je tak bezveze... Zar ne? Jer uopće nije za mene; ni zbog mene. Onda čak i ja samu sebe vidim u trećem licu, kao smiješnu ludicu.

Dođe vrijeme kad je puno teže živjeti u prvom licu nego u trećem. Zar ne?

Kaj to ti je vjenčanica:[]

Kores, za gluposti imaš druge blogove - na mojem nije poželjna.

U prvom licu je najteze i zato najcesce ljudi i nemaju svoje ja, nego su tek kopije nekih drugih

Dobro veliš jarče - što manje "ja", to više "oni" u ustima ;-))

Da al ti si uvik tako svoja, orginalna, postujem i drago mi to tvoje "ja"

Hvala, jarče. Eto, nije lako, ali ponekad i uspije ;-))

Vega ,pišeš tako "životno" ,lako prodre tvoje štivo kroz tkivo i vene,da.....hvala ti za još jedan odličan tekst ( svaki posprdan i zlobni komentar na ovo što sam napisla ,nagraditi ću sa trostrukim sa moje strane) ,upućeno inima......