Ručkić krčkić

Kaže mi jučer boža "Pusti, ne zna što radi..." Kao da je to isprika, ili objašnjenje. Hm. Sumnjam da bi sud uvažio takvu obranu kad npr. ne bih platila neku dadžbinu: "Časni sude, nisam znala da treba, sorry!".

Uostalom, ja mislim da uvijek znamo. Ne za dadžbine, nego za to što radimo, a kakti ne znamo da radimo. Slutimo, u najmanju ruku. Kad god mi dođe neka loša vijest, neko razočaranje, kad me snađe neki užas, a ja se ne iznenadim, ne zapravo, znam da sam znala. Mislim da uvijek znamo: kad nas netko ne voli, kad nas ljubavnik vara, kad nam se sprema frka na poslu, kad smo potrošili više nego što možemo podnijeti, kad smo bili sebični, kad smo uistinu nekome naudili, kad smo se pravili blesavi.

I kad me tako snađe ono što sam znala da će me vjerojatno snaći, ali nisam ZAPRAVO znala, ja osjetim krivnju. I to je siguran znak da jesam, znala sam. Inače ne bih. Inače bih bila "outraged", nemrem se sad sjetiti boljeg izraza na hrvatskome, ono, uhvatio bi me pravednički revolt, otkud, zašto baš ja...? Ali, kad znam, onda sam kriva. Sama sam si kriva.

I sad dok ovo pišem, znam, to govori kontrol-frikuša u meni, pa što onda što sam znala, malo zaborava, malo neodgovornosti, malo nesvijesti je sastavni dio života, nemreš stalno živjet naživo, moraš predahnuti... Ponekad me to zanemarivanje spoznaje zaštiti, ta namjerna slijepa sebičnost mi koristi, spasi me. Nije uvijek katastrofa. Ne po mene. Ponekad moramo odgurnuti drugoga, uz licemjerno "Joooj, oprostite, nisam vas vidjela!", da bismo sebi napravili mjesta; a ako nam je licemjerstvo mrsko, onda je najbolje da ga zbilja ne vidimo, jel' tako?

Hehe, sad sam se sjetila pseće anegdote u skladu s temom. Šetam ja sa šaponjom uz zelenu površinicu, redovito ukrašenu odbačenm najlon vrećicama. Pored automata za parkirne karte stoji neki čovac, iza čovca vrećica. Učini mi se načas da nije prazna, ali prekasno, šaponja je već digao nogu i prvim jutarnjim mlazom je izdašno zalio. Čovac poludio, pa kako ste to mogli dopustiti, zar ne vidite da je to moja vrećica...? Jock, rekoh, pojma nisam imala, pogledajte koliko je vrećica razbacano okolo, i kaj se sad derete na mene, tko je vidio vrećicu ovako ostavljati bilo gdje. I crkavam od smijeha. Namjerno. Pri punoj svijesti. I osjećam se samo malčice krivom. A šaponja nimalo. Veselo maše repom na moj prigušeni smijeh.

Eto, bolesna sam. Još od srijede sam bolesna, ali nisam htjela znati, za srijedu sam imala lijepi dogovor, u četvrtak puno obaveza na poslu, u petak sam htjela nešto obaviti, zato mi je sinulo tek u subotu, i to tek nakon placa, kad više ništa drugo nisam imala na dnevnom redu. Nisam znala da sam baš ovoliko bolesna, i sad se malo osjećam krivom, što ako je upala pluća ili bronhitis, ajme, bit će belaja, a malo kao varalica, tako se uvijek osjećam na bolovanju, koje još nisam otvorila, tek popodne mogu liječniku. Nisam izvela psa, pustila sam ga neka sve obavi u hodniku, sinoć sam se zbilja jedva vukla, a danas još treba otklipsati do ambulante, koja mi nije baš sasvim blizu.

Negdje u primozgu mi kljucka sumnja da sam si namjerno dopustila bolest, zato jer mi je pun kufer svega, jer sam malaksala, jer trebam odmora, jer se želim baviti samo sobom... Tko zna? Ja još uvijek ne. Ali, znat ću :-))

xexe. ultimativna control freak mantra. prije svake ljutnje odrezati izdašnu porciju za vlastiti magareći šešir.

Je. I pokrit se po ušima.

na tvome mjestu riješio bih se Šaponje,
zauzima ti previše mjesta i vremena,
smanjuje ti prostor koji možeš zauzeti
pa se svako toliko razboliš malčice

Stari moj, to bi ti bilo kao da tvoje kćeri zaključe kak si se ti, eto, dosta naživio, a zauzimaš prostor koji bi njima baš dobro došao. Šaponja će tak i tak ubrzo epilogizirati sam, a ja ću mu pomoći samo ako ga epilog bude jako bolio.

Moje kčeri su već došle do takvoga zaključka
samo me puštaju neka još mrdam sam dok mogu
kada ne budem mogao valjda će biti milosrdne
pomoći mi da ne serem i pišam po kući

Hm, kad ovako nešto pročitam, zaključim da ipak nije mudro odobriti eutanaziju za ljude. Blože mili, što li bi bilo kad bismo ljude - npr. roditelje, supružnike i ine - mogli koknuti zato jer nas, eto, inkomodiraju?

Naravno da me moj pas inkomodira. Ali taj pas nije tražio da bude moj, sama sam ga uzela i obećala i sebi i njemu da će biti moj, i u dobru i u zlu, sve dok nas smrt ne rastavi; bez klauzule da je ja za njega mogu malo požuriti, ak mi je tak zgodnije.

Ajme meni, sad sam tek vidla onu gore!!! Ma kakve su to "intelektualne fotografije"? Jesu li to one u kojima se objekt objektiva nije naprčio/la da je objektiv uslika, jer zna da se ne mora naprčiti, nego da može podići foto-aparat? :-))))))))))))))))))))))))))))))