Ručkić krčkić

Da sam samu sebe mogla upoznati kao 52-godišnjakinju kad sam imala 42 godine, pretpostavljam da bih si jako išla na živce: grintava, komotna zajedljivica. Jedino bi mi se ta zajedljivost mogla svidjeti, pod uvjetom, naravno, da nije usmjerena na mene, jer to nam je zajedničko. Zapravo, sve nam je zajedničko, samo s 42 godine sam puno manje grintala i bila puno manje raskomoćena. Onda se to još uvijek nisam usuđivala.

Tko će to sad znati... Ipak, u nešto sam prilično sigurna: ne bih se same sebe prepala. Ne bi me plašila ovakva varijanta življenja, razmišljanja. Mislim da ne. Ne jako. I mislim da se ne bih same sebe sramila. OK, bilo bi mi krivo zbog kilaže, ali zasigurno ne bih slušala i mislila si, gle bapca kak valja, ta stvarno nema veze sa stvarnošću...

Ne bi mi se svidjela moja inertnost, ali tada ne bih imala vremena mozgati o tome, zaključila bih, aha, takva i takve je, dosadna mi je, idem dalje - ne sluteći da ću stići upravo do sebe: te sebe.

Pokušavam sad zamisliti susret sebe današnje sa sobom 62-godišnjakinjom, i ne mogu. Mašta mi je prestaje negdje oko 56., ne znam zašto točno, možda zato jer bih tada mogla u mirovinu, kad bih od te mirovine mogla preživjeti. I onda još malo mogu zamišljati, uvijek se vidim na moru, u nekoj toploj maloj kućici malo izvan mjesta, virim kroz prozor, kroz koji vidim pučinu, stazu i naselje, u koje ne bih išla. To je projekcija, ali je točna: mislim da neću postati društvenija; ali ću se približiti svojim osjećajima (voda ih simbolizira). Na moru vjerojatno neću živjeti, a kad i bih, ni u ludilu se ne bih opteretila kućom i okućnicom, ovakva nespretna u kućnim radinostima i neraspoložena prema plaćanju majstora.

Onaj noćašnji san mi je rekao nešto važno: da stojim u mjestu jer sam se prepala. Da, to su te zmije, koje idu iz mora (osjećaja) prema meni, a tuff (koji simbolizira mladost, jer ga takvim doživljavam, kao nekog mladog blogera, iako zapraf ne znam koliko ima godina), on me čeka kod čamca, neugrožen, jer zmije idu mimo njega, i OD njega. Propuštam zaploviti i još malo biti... hm... NE mlada, nego mladenački pustolovna. I tu je onda ta priča s mai, a stvarno me strah da bih u njenim godinama mogla postati poput nje, valjda neću, ali kod nje mi se nešto i sviđa, a to je ta bezobzirna glad za doživljajem, za važnošću, to njeno "ja-ja-ja", voljela bih da je kod mene izraženije, ali udruženo s mojom pronicljivošću. Zato je valjda dobila taj happy ending, ne točno onakav kakvom se nadala, ali jako dobar i zadovoljavajući. Ide ona. Neka ide.

A ja ukopana.

Iako se u snu nisam stvarno uplašila. Samo sam bila oprezna. Mislim da još uvijek učim tu novu sebe; i novi svijet koji me drugačije okružuje, sad kad sam ja nova. Iako ne i mlada. Ali niti stara.

Mislim da bih se mlađoj sebi ipak dopala.

jeli to s tobom mladi šaponja ili neki drugi cucak?

Mladi šaponja sa mnom mlađom nego što sam sada :-))

He-he, imam osjećaj da si ovo iskreno kazala:-) Opet, svi mi imamo ponešto i zajedničkog, svi bi htjeli živjeti dugo, a opet nitko od nas ne voli biti star. Jasno nam je kako život i godine ostavljaju neizbrisive tragove na nama, na kosi, licu, rukama i tijelu općenito. Život je kao prokletinja, uvijek uzima i nikad, ama baš nikad nema običaj vratiti uzeto. Toga radi vega, živi i dalje svoj život, u skladu sa mogućnostima i pamti samo lijepo. Ne živi se dvaput.

Forza Vega! Za prvo lice,pisati, treba imati muda... Malo je nas ovdje ,koji nemamo "svoje strahove",a prisvajaući ih ,čini nam se da su manje strašni ili skoro nevažni ,samim tim što su "naši"...