Ručkić krčkić

Moj otac je imao mečku. I zato znam da je svejedno jel ju čačkaš ili ne: mečka ima svoju volju i može podivljati u svakom trenutku. Ako je ne čačkaš, zašto ne čačkaš, što ne štima, sigurno nešto smjeraš ili si zgriješila... Ako čačkaš, da ne bi ti čačkala, svašta si dopuštaš, e nećeš... I tak stalno. Živjeti s mečkom je kao živjeti s mačkom od 150 kila.

A s mečkom sam živjela zato jer je moja majka valjda prvo mislila da je može naučiti plesati, a kad je vidjela da ne može, naučila se s njom zabavljati; i podnositi je. Dugo sam mislila da je majka mečkina žrtva, ali nije bila, ne TE mečke, nego jedne druge, koju je sa sobom dovela. Da, i ona ju je imala. Skužila sam to tek kad je stari umro i kad se odvažila razbaškariti između nje i mene. I kad sam duboko u sebi osjetila kako ričem, kako se budi moja vlastita. Ali sam rekla jock, nećeš. Nema van.

Zašto moja majka nije otišla? Ha, onda su bila druga vremena... Razvela se, ali se opet udala za mojeg oca. Navodno ju je osvojio ovim stanom s kojim se ja sad borim, a i "dijete treba oca", tj. "zbog mene". Šipak! Imala je dobar posao, dobro je zarađivala, mogla je raditi u Švicarskoj i ostaviti međeda da reži na nekog drugog. A nije. Jer njima je, zapravo, bilo ludo zabavno.

To sam pak uvidjela kad su oboje onemoćali za šaketanje, kad bi ujutro sjeli za stol i natezali se oko kusura od 5 lipa sve do ručka, koji bi zagorio, tak da su se onda oko toga mogli prepucavati sve dok ne počne neka serija na televiziji. Ja sam, naravno, zbrisala od kuće, prvo u brak, zatim u podstanarstvo. I onda sam shvatila da moj strašni otac može biti i slatki medo, kad ga lišiš vlasti. Ah, kako mi se samo ulizivao da se vratim! I ucjenjivao je, nije moglo bez toga. A ja sam se cjenjkala. I vratila sam se, kao i majka. Kakti, glupo je plaćati podstanarstvo a imamo onoliki stan... Ne. I meni je falila mečka. Htjela sam je pobijediti.

Jesam li? Ne znam. Otac nakon tog podstanarstva nikad više nije bio grub prema meni. I jednom mi je rekao da me stvarno voli. Nisam mu mogla uzvratiti istim riječima, ali sam mu dala malo topline. I sad mi je drago zbog toga. Zapravo je uvijek to trebao - samo to. Ali mu nikad nitko nije mogao dati dovoljno. Jer nikad nije dobio od one od koje je trebao: svoje majke. I to je to. Tragično. Kad sam to uvidjela, oprostila sam mu. Iako je počinio stvarnu, nepopravljivu štetu u mojem životu. Ali, nemreš se ljutiti na nekoga koga iskreno žališ; možeš jedino učiti od njih. I osloboditi ih se za sva vremena.

A majka? Htjela sam joj priuštiti sve ono za čime je deklarativno čeznula dok je otac bio živ: mir, materijalno blagostanje, obzire... Nije išlo. Nije to trebala, nije cijenila. Bila je nesretnija nego ikada. Falila su joj uzbuđenja. Za godinu dana me dovela do moje mečke i duboke depresije, od koje sam se liječila dvije godine. Čačkala je i čačkala sve dok me nije dovela do ruba. Kasnije, nisam otišla jer sam joj htjela oprostiti, jer sam htjela raščistiti naš odnos dok je još živa, kako me ne bi proganjala i poslije smrti. Jer, njoj sam zamjerala više nego ocu: trebala je otići. Jedina misija u životu bila joj je zaštiti mene, svoje dijete, a ona me iskoristila kao pijuna u njihovoj igri.

Nisam posve uspjela. Shvatila sam je logički i racionalno, ali još sam kivna; još ne mogu oprostiti njenu grandioznu slabost i sebičnost.

No, sve u svemu, bar sam naučila prepoznavati mečke. Bila sam sigurna da nikad niti jednu neću useliti u svoj samostalni život. Šipak! I meni se jedna ušuljala, u liku predragog, presimpatičnog momka, koji je volio i skupljao plišane igračke, uvijek se smiješio od uha do uha, tepao mi slatke nadimke i bio spreman skidati mi zvijezde s neba, jednu po jednu... Sve dok se jedne večeri nismo porječkali oko nečega u krevetu, pa me dupetom iz sve snage stao nabijati o zid. Hm. Je li to mečka? Ili je samo bunovan?

Bila je mečka. Drugi put je izletjela s tanjurom punim graška o zid i šamarom po mojem obrazu. Srećom, znam ja s mečkama. Zgrabila sam bežični telefon, zaključala se u drugu sobu i doviknula mu da ondje ostajem dva sata, a kad izađem, zovem policiju ako još uvijek bude u stanu. Nije bio. I nikad ga više nisam pustila, unatoč cvijeću, plišanim igračkama i umilnim osmjesima.

Nakon toga sam odlučila da ću radije živjeti s mačkama nego s mečkama. Moja najuspješnija i najduža veza bila je s nekim s kim nisam dijelila zidove. Da jesam, tko zna, možda bi se neka mečka razbudila... Moja ili njegova.

I zamjeram to svojim roditeljima: to sužavanje izbora. Ne, nisam nesretna, prilagodljiva sam i ne treba mi muško tijelo na nekoliko metara da bih uživala u životu. Ali mi je krivo zbog toga što ga se ne usudim pustiti bliže. Što ta međedska prijetnja uvijek stoji na vratima. I što je mečka moja vlastita.

jel bi bilo politički ne korektno napisat 'treba! treba mi muško tijelo na nekoliko metara da bih uživala u životu, ali nisam to u stanju...'
pitam

Svi smo mi na svoj nacin mecke i svi smo mi cackalice, al neki ipak u podnosljivim granicama

Neću politiku u svoju butigu, Mrno. A korektnost ovisi o sugovornicima.

Ma, neki imaju medeke, jarče. Oni se na čačkanje začude, a vole čohanje.

...i ja sam čačkala mečku,al me nikad nije "opandrčio" :))
..a čačkala sam jer nije bilo drugog načina...mogao je danima
šutiti...satima buljiti u prazno ali bi u sekundi planuo kad bih
pročačkala na pravom mjestu...
..i tak sve dok mi nije dozlogrdilo čačkanje... i mečka
...većina kaže da ostaje (u braku) zbog djece...
ja sam zbog njih otišla (i zbog sebe..naravno)

Da, neke mečke su šutljive. A šutnja može biti itekako agresivna! Čestitam, sleeping, svojoj djeci si učinila dragocjenu uslugu. A blogme i sebi.

Preletjela sam druge zapise na temu obiteljskog nasilja ilitiga "mečke"... Vidim, muški se uzvrpoljili, kao, nisu oni, nikad ni ne bi. A i žene su mečke. Slažem se: ljudi koji ostaju u nasilnim odnosima su IGRAČI, nema tu žrtava, osim djece.

Nasilan odnos ne mora uključivati šaketanje, o ne, ima i puno profinjenijih... U takvima su žene podjednako velike majstorice kao i muškarci. I opet, tko god ostaje u takvom odnosu, nije žrtva, nego je igrač. Djeca su žrtve.

S druge strane, ne znam statistike, ali zdrav razum i onaj uzorak ljudi koje poznajem govore mi da su žene češće mlaćene: jednostavno, muškarcu je lakše namlatiti ženu nego što je ženi namlatiti muškarca. I nema sad veze to što poneka žena slaže da ju je udario, kao što nema veze je li neka cura lagala kad je rekla da ju je netko silovao, to ne poništava sve one udarce i silovanja koji su se zaista dogodili. A koliko god žena čačkala, sasvim je sigurno da TO nije htjela; nešto jest, ali TO ne.

Ova naša Iskrica je prepuna nasilja: svaki put kad primim poruku koja me svodi na funkciju nečije nužde, tj. na otvor u koji bi se on mogao isprazniti, to je nasilje. Jer žena nije WC školjka. Onaj tko se u stanju tako odnositi prema OSOBI, taj ima mečku. I treba ga zaobići u najširem mogućem luku.

Za nasilnika nema primjerenije kazne nego što je njegova/njezina vlastita mečka: ta nesposobnost da se namiri, da dobije ono što ZAISTA treba. Što ne znači da im je zatvor viška. O ne! Tako bar neko vrijeme neće utjerivati svoje šakama.

Za nasilnika nema ni lijeka, osim možda u mladosti, neka iskustva koja bi poništila mečkin utjecaj, koja bi ukazala da je namirenje moguće drugačijim sredstvima. Zato se s nasilnicima ne treba baktati, nego ih treba ostaviti. Bez osvrtanja, bez trunčice grižnje savjesti.

Svatko od nas, i muškarac i žena, u nekom trenutku, na neku provokaciju, može postati nasilan. Može POŽELJETI nasilje. Bitna je razlika u tome što će ta želja, možda čak i postupak, ostati jednokratni i izvor srama; pravom nasilniku će se svidjeti. I započet će niz.

Pravi nasilnik će u principu birati slabije od sebe, fizički slabije, socijalno slabije, djecu, starce, životinje. Jer je kukavica. Isprovocirani nasilnik će nasrnuti na osobu koja ga je isprovocirala, bez obzira na njenu/njegovu snagu, veličinu, socijalni utjecaj, a nikad - ponavljam: NIKAD!!! - na slabijega: dijete, starca, životinju.

A kukavica je zato jer je emocionalno retardiran: jer je dijete koje traži nešto što nikada više ne može dobiti - bezuvjetnu ljubav, bezuvjetno prihvaćanje. Nasilnik je uvijek mali, metaforički.

Zato znaju biti umiljati i naizgled bezazleni. Zato sam i ja nasjela na onoga, ali sam i naučila nešto jako važno o biti nasilnika: oni ne vole, ne znaju to i ne mogu. Njima je druga osoba jednostavno FUNKCIJA njihove namirbe: nešto poput žlice kojom žele zagrabiti u taj slad kojeg se nikak dočepati. Kao u onom vicu o raju i paklu, kad u raju svi njupaju raznorazne delicije i međusobno se hrane; u paklu je isto tako, svega ima na stolu, ali žlice su im predugačke, a oni se ne znaju međusobno hraniti.

Također sam naučila da se treba kloniti laskavaca, tepavaca i svih onih koji su s drugima otresiti, ali samo prema meni, eto, nisu, za mene će tu svoju nasilnu crtu staviti u funkciju moje obrane od svega... Aha! Sve se bojim. Od svega, osim od sebe i svojih prohtjeva.

Imala sam sreće što sam tijekom djetinjstva i mladosti ipak uživala pažnju nekih brižnih, toplih muškaraca, koji su donekle bili protuteža mojem ocu. Bez njih, vjerojatno bih s muškarcima komunicirala isključivo nasilno, ako uopće. Pod nasilno sad mislim na sve oblike nasilja, od verbalnog, šutnje, power-playa do šaketanja. Međutim, fino ugađanje mi još uvijek ne ide i sumnjam da će ikada ići: nikad mi prva pomisao nije da bi mi muškarac zaista htio nešto dati - uvijek se prepadnem što bi mi mogao oduzeti.

uu, brate
evo ja, npr, ja sam za miroljubljivu koegzistenciju
jel se to računa

I eto, to je to, u prvom licu i iz prve ruke. Bez parola, bez zgražanja, bez osude. Uz nekoliko, nadam se korisnih, savjeta.

Imaš svoju žlicu, Mrno?

hm.
da. :)

uh, majkumustaru.... kaj sam ja onda bogu skrivila da me od jednog međeda (moj stari) doveo k drugom (bivšem, na sreću ...mužu).... ili još bolje, kaj sam bila u nekom prošlom životu da sam u ovom morala odraditi uduplo?
a nisam čačkala, časna riječ.
a valjda karma... ko će znati ....
i kajjeje, naučila sam lekciju :-))))

Zato jer naši emocionalni okidači prorade na poznato, Bell. Nije isključeno da ti se ponovno svidi nasilnik, ali onda iz sve snage upogoni razum i otpati ga na daljinu. Nemoj se zanositi mišlju da ćeš ponavljanjem konačno doći do pozitivnog rezultata, tj. da ćeš repriziranjem poznatog odnosa promijeniti šablonu. To se ponekad dogodi, ali bojim se da mi više nemamo dovoljno života za takve pokuse.

Odgovor korizmi: zato jer si ti tipičan nasilnik. I ne, ja prema tebi nisam nasilna, samo te odgurujem, i to obzirno. Daljnja komunikacija nije ni potrebna, ni poželjna.

joj vega... to je bilo davno
ti pobegla od svog starog u podstanarstvo, ja raditi bogu iza nogu .... samo što dalje.... a opet me zapao međed... ma kad si zacopan od glave do pete nisi svoj .... vidiš samo ono kaj oćeš vidit, roze cvike .....
sva sreća pa sad nosim samo one za čitanje.

ovo mi je bilo jako potresno za čitat....

uh