Ručkić krčkić

I tako negdje početkom 1990-ih dođem ja na razgovor za zaposlenje u jednoj cijenjenoj zagrebačkoj gimnaziji. Primi me direktorica, srdačno, zadovoljavam sve uvjete, a ne bunim se što je samo pola satnice, jer i meni tako odgovara s obzirom na neke moje druge preokupacije. Dogovorimo se da nastupam već popodne. Međutim, na rastanku mi direktorica kaže, odjednom izrazito ruralnim naglaskom: "Znate, ovakva mi nećete ući u razred!" Zblenem se - kakva? "U hlačama", odgovori ona. Hlače su su bile elegantne, klasične, tamnoplave i koštale koliko jedna cijela nastavnička plaća tog doba (jer ja, srećom, nisam morala živjeti od te plaće pa sam je mogla ulupati u hlače). Zabrinem se da su hlače preskupe i kažem "U redu, imam ja i traperice". "Ne", odrješito će direktorica, "u mojoj školi moje profesorice ne predaju u hlačama!"

E, i sad u meni prokuha Zagrepčanka! Ti ćeš meni, s tim svojim seljačkim naglaskom, govoriti "moja škola" i "moje profesorice" i nametati mi svoje seljačke običaje, a kladim se da u tvojem selu nije ni bilo škole! Svejedno, ja sam došla u tu školu nešto tražiti, ona je voljna to dati, dakle, ajmo probati kompromisno. "Daje li škola dodatak za kupovinu čarapa?" uljudno upitam. "Što???" zgrane se ova. "Pa vidite", razložno odgovorim, "ja pretežno predajem u hlačama zato jer je školski namještaj trošan i često poderem čarape pa onda izgledam neuredno, a čarape nisu baš ni besplatne", objasnim. "Osim toga", suknje koje već imam prilično su izazovne, nisam sigurna da bih u njima izgledala ćudorednije nego u ovim hlačama". "Samo vi obucite suknju", odbrusi ova.

Popodne se pojavim, naravno, u hlačama. Jer, ako sam bila dovoljno inteligentna završiti fakultet, valjda sam dovoljno inteligentna i procijeniti odjeću u kojoj ću se pojaviti pred pubertetlijama. Uostalom, ja IMAM drugi posao, na puno radno vrijeme, također u školi, još prestižnijoj od ove, ali mi ne odgovara ondje raditi puno radno vrijeme. Prema tome, jebi se, seljanko! Naravno, nije me pustila u razred: kad me ugledala, odjednom se pojavio "neki bolji kandidat". Slatko sam se nasmijala i upitala je li možda iz istog kraja kao i ona. Direktorica se zvala Ljilja Vokić.

A prošlog tjedna sam pohađala edukaciju o međukulturalnoj poslovnoj komunikaciji. I naučila sljedeće: zlatno pravilo međukulturalne komunikacije glasi "DOŠLJAK SE PRILAGOĐAVA KULTURI DOMAĆINA". Dakle, ako odeš u Kinu, potrudiš se naučiti što je njima OK i tako se ponašaš sve dok ne zadobiješ povjerenje, a kad ga zadobiješ, onda se i domaćini potrude pronaći komunikacijski kompromis. To smo ponavljali 5 sati svakog dana, punih 5 dana. Naša simpatična predavačica, naravno, pojma nije imala da mi svi već živimo u višekulturalnoj sredini, ali da je toj sredini, po svemu sudeći, svojstveno drugačije pravilo: "DOŠLJAK NAMEĆE SVOJA PRAVILA".

Na primjer, prije nekoliko godina sam na moru upoznala jednu ženu, svoju vršnjakinju. Nismo pričale niti 15-ak minuta, kad krene ona: Zagrepčani hladni, oholi, negostoljubivi, nikad te neće pozvati k sebi doma ako nisi Zagrepčanka... "Ja sam Zagrepčanka", kažem joj, jer sam slutila da to nije skužila zbogradi moje štokavice. "I, jel bi me ti pozvala k sebi doma?" upita ova. "Ne", odgovorila sam, "nakon ovih izjava ne bih. Inače vjerojatno bih, kad bi mi bila simpatična". Kasnije sam saznala da ova isto misli i o Varaždincima, Kaštelanima, Osječanima i Puljanežima. I svakog od njih je uspjela izvrijeđati, u kući jedne izrazito gostoljubive Kaštelanke, koju smo obje poznavale.

Pitam se sad, onak najiskrenije, bih li takav bezobrazluk lakše podnijela od neke Njujorčanke, bih li je bila spremnija ugostiti? Vjerojatno bih, jer mi se u New York više ide nego u neku selendru iz koje gđa iz prethodnog primjera potječe, a znamo da čak i na hladnom Zapadu važi ono "ja tebi - ti meni". Iako sam bila i kod nje, u predivno uređenom stanu, njezinom dokazu da nije gora ni od koga, ali svejedno... Kod mene nikad nije bila; ni neće biti. Mislim da ni Njujorčanka ne bi bila - vjerojatno bih pričekala neku ugodniju.

S druge strane, moja gimnazijska kolegica, koja se nikako nije uklapala u zagrebačku sredinu jer je bila kći pravoslavnog protojereja, e, ona se u New Yorku preporodila: ondje je bila samo jedna od mnogih drugačijih. Jer ondje je normalno biti došljak i normalno ne znati sve i misliti si i vjerovati nešto svoje; pa se ispričati kad zabrljaš. Voljela bih kad bi Zagreb narastao da bude takav. Onda se nitko ne bi osjećao zakinutim zato jer je Zagrepčanin, ali niti zato jer nije.

Kajeje.

Je. Iako nekoga razljuti toliko da prijavi ;-))

Eh, zaboravila sam napisati da se protina kći u New Yorku udala za ortodoksnog židova.

i opet dobar tekst, Vega...gušt mi je bio čitati...

Fala, fala... ;-))

ok :)

nije to bas tako...u new yorku....znam da je i u new yorku vise-manje kao i svuda u svitu....nasa hrvatska nije ni bolja ni gora....
samo, kad ljudi vec odu, pa stvore sebi zivot negdi...daleko...pricaju lipsu stranu price...to je...i nista drugo....
a vidi nas...citaj.
prava istina je da svak voli svoje..i odlican je sugovornik...pametan, kulturan...dok se ne osjeti taknut....e, onda leti perje na sve strane...istina se krivi...prica postaje neugodna...a opet istinita.....za onoga ko je prica.....
ajme, ajme....istina u jednoj maloj drzavi ima milijun lica.....
a svi je vidimo na svoj nacin....i tudu tumacimo po svom....a kamo li svoju....to je samo nas dozivljaj....
Bogu fala da cili zivot zivim u sibeniku....usput...da ne zaboravim.....
i kakva prica o nama ide u svit...cija.....

Mazo, prilagodba na drugačiju sredinu nikad nikome nije laka; pitanje je samo zašto i koliko smo spremni istrpjeti. Ako odlazim u New York zato da zaradim, naučim više, moja motivacija za učenje je veća; ili ako odlazim onamo zato da prestanem stršati u nekom razmjerno malom gradu. Ali, ako idem nekamo zato jer moram obaviti jedan jedini zadatak, npr. sklopiti ugovor, prilagodit ću se koliko moram da bih to ostvarila i kasnije pričati komične priče o navadama svojih domaćina.

S druge strane, ako nikamo ne idem, ali meni dolaze, birat ću one s KOJIMA MI JE UGODNO I/ILI KORISNO. Bandića nikad ne bih ugostila u svojoj kući; ali sad, kad je dospio u drugi krug, preferiram njega, jer mislim da se više trudi od protukandidata. I to je to.

Pade mi na pamet pa ustadoh od stola da ti napišem:)

Da je on ortodoksni Židov-ne bi nikad oženio tvoju prijateljicu.Ortodoksni Židov ti ne bi došao na večeru.Ni meni.Zato što ne pripremamo košer hranu.
Tvoja prijateljica se udala za Židova.

razumila sam ja tebe...skroz...i samo sam se dotakla tog dijela....zagreb-new york....isto je to.....u ovome, o cemu je rijec....
govorim kao sibenka, koja nikad nije, nit ce ikada, trajno otic zivit van sibenika.....sve sta mi triba, imam tu....i uvik sam imala...."svugdi podi, kuci dodi" taj sam tip.....

hahaaaa....jbg mazo baš te htjedoh pozvati u Zg da vidiš kako žive purgeri (isp. burgeri)
kad ti napišeš da se ne mičeš iz svog ŠI.
Znam i razumijem te potpuno.
Svugdje može biti lijepo ali doma je ipak najljepše.

U pravu si, božo: njemu je dopizdilo, isto kao i njoj, da ga definira nešto što sam nije birao, nego je naslijedio. Svejedno, uspjeli su naći nekakav mišung navika i običaja koje su naslijedili i zato uzimaju zdravo za gotovo. Čak su i dijete nazvali nekom jako kreativnom kombinacijom hebrejskog i srpskog.

bud...ne virujen da razumis....jer ne razumi niko.....
ja sam svjetska zena.....koja voli vise od ijednog mista na svitu svoj sibenik...
on je moj izbor.

Kao jezičarka, imala sam niz prilika živjeti u inozemstvu, a nikad nisam - jer nikad nisam bila za to dovoljno motivirana. Meni lova treba tek toliko da ne moram stalno mozgati o njoj, nisam nezadovoljna svojim identitetom i statusom u sredini u kojoj jesam i zato mi se nikad nije dalo. Da jest, sigurno bih bila drugačija nego sada: zato jer ne bih očekivala da se ciljna kultura prilagodi MENI, nego obratno. A ono malo utjecaja što bih ja eventualno imala na tu drugu kulturu, eeeee, to bi bilo nježno, postupno i vjerojatno potpuno nesvjesno.

e, to je to.....
prilagodba.....
svi su gradovi dozivili isto......
demografska slika se prominila.....
triba to prihvatit....amen.

i ja jos ponekad samo cujem sibensku ric...u sibeniku.....tako je kako je...
i ne smeta me nista...necu da se opterecujem....cemu....

triba ostat covik.

a i moj grad je gospodarski mrtav...teska nezaposlenost....
ja virujdm da ce jednom biti bolje...mora....
sve je moj grad prosa od 1100e godine i uvik osta svoj....
bilo je svrga kroz povijest....pa smo prizivili......
i sad cemo.....
ja virujen da ce doc bolja vrimena.....kad se sve pokrene...i posla bude...bit ce to neka nova prica....

Mazo, u toj novoj priči mi ćemo biti spomenici iz prošlosti. I sve ovisi o tome koliko netko štuje prošlost i njene spomenike ;-))

viruj mi, nek mi spomenik bude kroz sricu moje dice....il njihove dice....ja prezadovoljna......
jer, kad sve vidim....sritna sam vec i sad, na neki nacin.....jednostavno virujen....a to je vec nesto....i u konacnici, moglo bi bit puno gore...dobro je, kad vec ne moze bit bolje...triba bit strpljiv i pazit na sebe....kad nista drugo ne mozemo.