Ručkić krčkić

Često ovdje pišem o svojim nevoljama. Jesam li ikada o radostima? Valjda jesam, ne sjećam se. Vjerojatno jesam, onda dok su imale veze s iskričarskim kavama, ljubovanjem, bloškim tračevima ili bilo čime što mi se činilo razumljivim općebloški i općenito uzevši.

Sad imam neke druge radosti.



Moj prozor sa sukulentima i ružmarinom. Viš, zaboravila sam ga ubaciti u pečenje! Još stignem... (Kuhanje je, inače, također jedna od mojih radosti, osobito nedjeljom, kad mi se hoće, kad imam vremena). Ček da otrgnem nekoliko listića. Evo, jesam. No, kad ugledam ovog bjesomučno rascvjetanog, odmah dobijem dvije-tri borice-smijuljice. Neka. A onaj mali, eeee, taj je zapelcan od dara jedne naše blogerice, a mama mu je toliko narasla da više nisam imala tegle za nju, nego sam je morala pretvoriti u niz malih potomaka. Kad sam je dobila, bila je tek malo veća od ovoga.




Ovo je prozor srednje sobe, one koju ne volim, jer je prolazna, jer je bila moja dok nisam voljela biti ja, jer je u njoj umirala moja majka, jer je u njoj još uvijek rusvaj kojem ne vidim kraja, ali taj prozor, te skromne biljčice u čajniku, posudici za šećer ili višenamjenskoj posudici iz "Našeg doma", ovako prpošno šarene... Ah! Podsjete me da je sreća uvijek moguća. Uvijek! Bez obzira na sve.



Ovaj prozor mi je najdraži. Do njega ne dopire mnogo sunca, ali ima svjetla, vole ga razmažene biljke kojima izravno sunce škodi. Kupaonski prozor. Tko bi rekao da će mi kupaonica postati jedna od najdražih, najživljih prostorija u stanu? A zapravo je logično: u njoj ispunjavam (ili praznim!) svoje potrebe, opuštam se, uživam... U njoj stanuju i moje papige, bračni par o kojem bi trebalo snimiti poučni film za ljude, neka nauče kako godinama održavati uspješnu vezu unatoč svim mogućim ograničenjima. Ponekad sjednem na zahod, točno nasuprot njihove krletke, i ustanovim da sam tako prosjedila, zapiljena u ta dva mala mudra krilaša, dobrih pola sata, ako ne i više.



Papige me vole srijedom: jedne srijede sam istjerala krznaše iz kupaonice, a njih pustila iz krletke, neka rade što god žele dok se ne vratim s posla. Naravno, zakenjali su što ne treba, ali nije važno. Zapamtili su da je srijeda dan slobode i odonda je nikad ne zaborave: kad sjednem na zahod, oboje mi priđu što god mogu bliže i zavodljivo vrte glavicama, krešteći u sav glas. I pustim ih. Svake srijede. Sad su već počeli žicati i nedjeljom (danas), ali nisam. Doma sam, često moram ući, tu je i mačkina klopa, trava, voda, odveć je rizično. Nek pričekaju srijedu.



Na prozoru moje sobe žive biljke koje ne trebaju puno svjetla, a tjeraju komarce. Moja soba je najmračnija u stanu, ali zimi najtoplija, ljeti najhladnija i uvijek najtiša. Volim svoj mir. Prije sam mislila da ga volim kako bih smišljala nešto za druge, ali sad ga jednostavno volim, za sebe.



Kuhinju najviše volim ljeti, kad je hladnija od ostatka stana, a puna svjetlosti. Miriši po bosiljku i vlascu, koje izdašno koristim u svim svojim jelima. Ne kuham po receptu, osim ponekad, ako mi je prvi put. Ljeti se uvalim u fotelju, koja u kuhinju nikak ne paše, ali koga briga, čituckam nešto i uživam u mirisima finih jela, cvrkutu ptica iz dvorišta, koje se nadvikuju sa susjedinim radiom i brundanju nerazumljivih ljudskih glasova. Ne znam kako će biti ovog ljeta, susjeda je otišla u starački dom, doselili su neki novi... Još ih ne vidim, tek uređuju stan. Voljela bih kad bi i oni slušali radio; iako mi je njen izbor programa uvijek bio neshvatljiv. Ali je bio dio mojeg doma.

Neki dan mi je moja šrinkica rekla da poznaje čovjeka koji se nalazi na popisu 10 najinteligentnijih ljudi svijeta i da ostavlja dojam govna. A ja sam rekla, ajme, jadan on, on vidi svijet drugačije nego itko drugi, čak i onih 9 ostalih, nije ni čudo da ostavlja dojam govna... Ja sama sam po jednoj skali među 2% čovječanstva, što nije loše, imam društvo 1,4 milijarde, ali, avaj, po drugoj mi preostaje samo 0,5%, ilitiga samo 35 milijuna ljudi, od kojih rijetke poznajem, a još rjeđe volim.

:) odaje toplinu. svida mi se bogatstvo lisnog i cvatuceg bilja :)

Bome, zelene ti ruke.

Hvala, patpongice. Eh, nažalost, zima nam je kritična, premalo svjetla... Ove zime je dosta toga stradalo, ali dobar dio je preživio. Sad znam za sljedeću.

Ma, nisu, božo, sasvim obične ruke. Ali pričam s biljem ;-))

:)

imadeš ti tog bilja ,sve kao nesto malešno ali bitna je različitost i njihov rast ...pričaš s njima ,garant ,kao moja mater i rastu ko lude...pozz Vega :)