frustrirajuće frustracije

je sad taj čovjek
totalni
i nisi jasan sebi,
jer ga gledaš, promatraš, pažljivo tražiš neko prepoznavanje,
nešto što će potaknuti u tebi zahvalnost, smiješak, dobrostivost
ali nema
više ništa
u tebi se ne budi samilost, razumijevanje
i pitaš se koliko je to već vremena prošlo, da si se toliko promijenio ti ili on
ili je sve problem vremena, iako sada problema nema
ako je uopće problem
blagoslov ili zaborav
jer je to bio čovjek s kojim si živio, ljubio, dijelio, stvarao
jer je to bilo tijelo koje si obožavao, kojem si se divio
i pamtio sve one riječi koje su tada bile taman
a danas, ne možeš čuti više ni jednu, jer su sve glupe,
bespotrebne
suvišne
sjetiš se njegove izjave, zadnje pozitivne,
dobrodošle, umirujuće
a i toj ima već preko 10 godina
i sve se čudiš
zar je moguće?