Ručkić krčkić

Što ja upravo emitiram? Glad. I mrmhhhhh...

Nerijetko bivam optužena da sam bahata; međutim, rekla bih da je obratno - ja gotovo uvijek PRECIJENIM ljude. I onda, kad se svedu na svoju pravu mjeru, eh, onda emitirnem taj mrmhhhh... I to je, bit će, bahato.

Odrasla sam u obitelji u kojoj se lakoća nije cijenila - bila je sumnjiva, najblaže rečeno, ili opaka, najizravnije zaključeno. Zbog toga cijenim trud, a ne cijenim dovoljno laka postignuća. Svoja vlastita. Pa ni tuđa baš ne, iako me očaravaju. No, kako bilo da bilo, u svojoj lakoći ne uživam dovoljno, ne onoliko koliko bih trebala, tek sad uviđam... Čemu taj osjećaj krivnje ako mi je nešto lako, iako je većini ostalih teško? Čemu komplicirati upogonivši tešku mentalnu artiljeriju samo da bih nekim težim i okolišnijim putom dokazala da je ono što sam mogla odmah i s lakoćom upravo tako kako sam odmah, i s lakoćom, zaključila/učinila/postigla?

Zapravo je fenomenalno koliko djetinjih nesuvislosti otkrivam u svojem mentalnom sklopu, a blogme i postupcima, baš sad, kad se napokon osjećam odraslom. Ne volim kućanske poslove zato jer mi ih je otac utrpavao u koncepciju ženstvenosti, koju sam još odavno s gnušanjem odbila; odbijam štedjeti struju, vodu i plin jer mi se gadi siromaški mentalitet koji moja majka nikad nije prerasla, čak ni kad nije bila siromašna, ali niti onoliko bogata koliko je smatrala da porijeklom i zaslugama treba biti; grozim se štrebera svake vrste, zato jer su me jako, jako davno nekoliko puta uspjeli verbalno nasanjkati, samo zato da bih se kasnije grozomorno razočarala... I ima još puno toga.

Ali, sad shvaćam (i prihvaćam) jednu svoju lakoću: "skidanje" ljudi. Je, i ta potječe iz djetinjstva, iz potrebe da točno odredim raspoloženja, domete i ograničenja ljudi o kojima sam ovisila. (Usput, optužuju me i za manjak empatije, uglavnom ovdje na blogu, rijetko igdje drugdje, a istina je obratna, izvrsno empatiram, ali nisam uvijek sklona simpatizirati.) I onda ja nekoga "skinem", bez ikakve procjene, a kamoli osude, a taj se uvrijedi... E jebga! Kaj je zbilja tak grozno biti TI?

Izgleda da jest. Da je mnogim ljudima njihovo ja zaista nepodnošljivo. Oni bi neko drugo; neko drugačije. I već ga svojataju, iako im ne pristaje. Eh, i sad bi tu dobro došlo malo suradnje, da se ja, npr., pravim da im to drugo/drugačije ja zbilja dobro stoji, a ja nisam kooperativan lik, nego velim, ajme...! Neki dan je tak kolegica došla iz WC-a s vestom utaknutom u hlače. Zaustavila sam je, izvukla joj vestu, još je prijateljski potapšala po guzi. Je, rekla je "hvala", ali joj nisam bila draga. Iako joj zapraf nije bilo drago što je tko zna koliko dugo hodala takva; glasnici su dobrodošli samo s dobrim vijestima; ili onima koje smo spremni čuti.

U zadnje vrijeme se često zabrinem zbog svoje osame. Ponekad sasvim sebično, imam problema s kralješnicom i kukovima, znam što mi se može dogoditi, znam da mogu postati jako ovisna o tuđoj pomoći... Moj mladi kolega mi je jučer rekao da ima rak na plućima, a nije pušio ni trećinu koliko ja... Jako je malo ljudi koje mogu iznebuha nazvati, bez izlike nekog praktičnog razloga, i jednostavno divaniti o nečemu što možda samo mene zanima... Večeras bih mogla, pače TREBALA, otići na čak dva domjenka, a niti jedan poziv nije zbog mene, nego pozivateljima treba body count, i OK je to, ima takvih situacija, empatiram, a istodobno se pitam, što da sam ja tako postupila...? Čini mi se da ljudi prilično bezobzirno postavljaju neke zahtjeve na moje vrijeme, moju pozornost, moju raspoloživost, bez imalo spremnosti da uzvrate istom mjerom. A ja jako, jako, jako ne volim biti iskorištena... Još jedna djetinjarija - zakaj ne bih bila ako me to ne ošteti?

I onda je udobnije biti bahata; emitirati glad; začiniti je s mrmhhhhh; i pustiti druge nek misle što god ih volja. Puno udobnije, a zasigurno pametnije od odmjeravanja potrebitosti ili snaga. Jer, sve je to, zapravo, STRAH. Djetinji strah. Djetinjarija.

evo, mene uvijek moš nazvat, čak i kad hoćeš samo pričat,
pričaj ja ću slušati

danas je petak , a i vikend dolazi

Klima se mijenja; poskoci viđeni na Baniji, anaconde u Slavoniji, a eto i stepskih vukova u Zagrebu....

Hvala, b&s, viš, baš bih mogla. Pa svaka udri po kolačima sa svoje strane :-))

Vas dva muška ste dvije kukavice i/ili dva budalaša. Ovakve komentare zaista nitko priseban i inteligentan ne može cijeniti.

znaš da može, no od utorka, u engleskoj sam do tad,
i ovako kradem u kafićima net da se logiram

"pametan komentar"

Eto ko je reka da ja nemogu dat pametan komentar,
sad vidite da mogu, e :-)

domacici lip pozdrav,
p.s.zanemariti sve osim pozdrava :-)

Nije to dječji strah. Previše racionaliziranja, premalo volje i strah odrasle osobe.