Pogled iznad tipkovnice

Između mene i njih postoji slijepa ulica. Što naša srca razdvaja. Kao da smo se ponovno sreli, nakon svih tih godina nastavljamo tamo gdje smo nekada tako davno stali. I ponovno osjećam da me nikada nitko neće uhvatiti. Baš kao i onda kad sam napustila prošli život. Kad sam obećala sama sebi da me ništa neće zaustaviti. Ništa me ne može zaustaviti ako imam samo malo ljubavi. Što je tako vjerno i redovito dobivam od vas dvojice. Moja ljubav za vas uvijek će trajati, uvijek će postojati. I sve što ste rekli, prolazi mi kroz glavu sada. Nikad vam ništa nije dosta, nije dovoljno. I pitam se da li ću ikada biti slobodna?!? Ili sam opet zarobljena sama, samo u svojim mislima?!? I kad se sve pomiješa, pokušam sve zaboravit, negirat, ostavit ....Mama, pomozi mi. Zar sam poludjela?!? Zar sam opet prešla granicu?!?
I sad se moram sabrat. I lijepu priču ispričat. No, kako zatajit osjećaje?!? Zašto se kriti ispod tolike šminke?! Zašto uljepšavati riječima, zašto?!? Obojica ste mi pokazali toliko ljubavi, poklonili toliku ljubav i ja stalno dolazim po još i još više. I samo tražim, nije da ne dajem, a opet ne dajem dovoljno. Nije da ne mogu, mogla bi. Ali što mene tu zadovoljava, gdje sam tu ja?!? Mama, pogledaj me... Da li da pobjegnem ili da se sakrijem od ostatka života?!? Mogu li poletjeti ili da ostanem?!? Da li da planiram ili da i dalje griješim?!? Da začepim, jer sama trebam vidjeti da sam skrenula s puta, s nekog pravog puta?!? Čovjek sam! Stvorena za ljubav, da budem voljena i nisam nevina. Zar me ne vidite kao takvu?!? Sve je to u zraku. Želim ostati tu s vama. Biti s obojicom?!? Ne! Imati samo jednog?!? Ne! Trebam samo živjeti, sanjati. I svaki put kad vas vidim, želim vam biti što bliže. I onda kad sam blizu, osjetim hladnoću. Smrznem se. A željela bi da me zagrlite kako samo pravi momci to čine. Mogu biti sve što želite, sve što trebate samo ostanite tu sa mnom, molim vas, ostanite do kraja. Vi ste moji momci, moji dečki.  Kako smo uopće došli do ovoga?!? Kako smo uopće otišli ovako daleko?!? Nije trebalo biti ovako teško. Recite mi da li uopće ima smisla, vjerovati?!? Po prvi put u životu ja plačem. Plačem, a opet sve poričem. Trebam mjesta. Trebam cestu milja, cestu mira. Zar smo zaslužili da skupa nosimo sram cijelog svijeta?!? Da li me uopće razumijete?!! Ili sam opet smiješna u vašim očima?!? Pokažite mi još samo malo ljubavi, pokažite dok su moja vrata srca otvorena ili ću vikati, grebati, čupati, lagati, boriti se za još. Pokažite mi još samo malo ljubavi, dajte mi sve što tražim, sve što poželim.
Da objasnim digitalnim bićima o čemu je zapravo riječ?!?
Znam, ružno je što na ovakvom mjestu pričam o njima, jer nisu oni to zaslužili. Oprostite mi, obojica zbog toga.
Dva čovjeka. Dva totalno različita čovjeka. I nije bitna nacionalnost, ni rasa, ni njihova vjera, već je bitno ono što jedino imaju zajedničko, mene. Imaju, da. Jedan ima moje tijelo i mali dio moje duše. Drugi ima moje srce.  Jedan voli moju guzu. Drugi je nije ni probao. Jedan voli moje ruke, moje žile. Drugi voli moj vrat. Obojica su dobra u krevetu. Jednome je debeli, a drugome je ukusniji Kurac. I sad je grozno što ih uspoređujem. Radim to namjerno. Možda kroz ovo pisanje otkrijem nešto. Možda shvatim kako je ljubav uistinu poput okusa papaje.
Obojica imaju nešto moje. Tako da Ja nisam Ja. U cijelosti cijela. Od glave do pete. I znam, kako će obojica reagirati na ovu moju priču. Jer čitaju me obojica. Obojica me vole. Žele. Obojica bi dali svoj život za moj. I nekako bi bilo lakše kad bi sve to bile samo riječi. Ali znam, osjećam da uistinu tako misle. Obojica dišu samo za mene. I neka druga žena bi bila sretna, da barem ima jednog, barem ljubavi od jednog. A ja se tu nešto žalim, kukam i glupiram. Nikako da odrastem i s obje noge kročim u život. I znam da je nezahvalno s moje strane, sve ovo što radim, ali je nekako to za moje dobro. Jer što ću vam ja, ako me ne možete imati cijelu. Ako vam se ne dajem dobrovoljno. Jedan je osjetio da me lagano gubi, pa poduzima sve mjere ne bi li me zadržao na nešto duže vrijeme, recimo, cijelog života. Dok drugi «igra» skroz drugačiju «igru». I sad će se vjerojatno naljutiti na mene, jer sam ga krivo protumačila. I reći će: «Ne, Ane, Ne, Ane...»Drugi, mi daje, nudi sve. Ljubav, Srce, Kurac, Eure, Stan, Auto. A ne traži ništa. ?!? Hm, samo meni to izgleda čudno ili?!?
Što bi ja htjela. Trebam prvo znati što ne želim. Da bi znala što ustvari želim. Bilo bi idealno kad bi to sama otkrila. Kad ne bi bilo nikakvih savjeta od nevinih civila. Pa ni od onih meni najmilijih. Ali nekako se gušim sama u svemu tome. Pa se stalno spotičem, padam. Pa ostajem bez zraka. Neki hladni znoj oblije moje tijelo. I sad me strah. Što je skroz normalno. Bilo bi najbolje otići. Zaboraviti obojicu. Krenuti ispočetka. Sama. Jer nisam nikome ništa dužna. Iako sebično od obojice uzimam sve, ne obećavajući im ništa.
Zvučim nesigurno?!? Svjesna sam toga. Jedan je jednom bio zloban, za moje dobro reče, kao pročitao me kao otvorenu debelu knjigu. Izvuče sve iz sebe od mene. Isprazni se na digitalnom papiru. I kratko i jasno reče kako ja sama sebe ne volim. Kako sama sebe kočim. Zauvijek želim biti žrtva. Koliko god se gadila nad žaljenjem. To sama tražim. Što tražim i dobijem. Bla – bla. Pogodio me baš tamo gdje je trebalo. I nije mi bilo svejedno. I još mi odzvanjaju te njegove napisane riječi ispred očiju. DA, priznajem, u pravu je. Trebam djelovati. Drugi želi. Drugi poklanja prsten. Drugi postavlja pitanje. Drugi traži odgovor.
I što da radim?!? Kada odem od prijatelja svojih?!? Kada odem od obojice?!? Ništa tada neće biti važno, nitko tada neće mi biti bitan. Samo JA. Sama JA. Ja i Ja...I to je sve...
 
NASTAVIT ĆE SE.. 

Hm, prvi blogovi... ono.. bezveze, napadno, nepoznavanje autorice nepoznavanje smisla.. Nastavci.. .dobijaju neki smisao, daju smisao i onome prije,... pa ti si fakat ti, i takva.. :-))
Stil je zaista osoben.. :-)) podsjecas me na starchild iz ranih dana ... hm kad bolje promislim..... a starke nema :-)))))..well sve u svemu postaje zanimljivije pratiti kaj je je :-))

Odvratno ,sve je odvratno nakon nekog vremena pretjerivanja ,tako i ovi tvoji blogovi su odvratni,misliš da je tvoja pička vječna opsesija tvojih muškaraca,vriđaš muški rod ,s tom svojom samodopadnošću,uzmi onda stvarno vibrator i udaj se za njega ili kupi nekog pasa da ti je liže,očito ti muškarci ništa ne znače ,e pa kad ti ne znače osim kao seksualni objekti i pokusni kunići onda stvarno nemaš razloga da živiš. O P R O S T I al imao sam potrebu da ti ovo napišem,sad mi je lakše ko da sam svrišio he he