Ručkić krčkić

Još sam u šlafroku. Pseto je obavilo svoje u hodniku, dakle - nema žurbe.

Čitam ovo što je napisala bracoiseka, čitam komentare, komentiram u sebi, komentiram sebe... I ja sam zakoračila u tuđi brak, u kojem su papiri razvrgnuća već bili razmijenjeni, e da bi se onda ponovno promišljalo, smišljalo i predomislilo. I ja sam sebe smatrala budalom, naivnom, nemoralnom, jadnom, zatim predobrom, nasanjkanom zbog vlastitog idealizma, pregladnjelom za ljubavlju i zato psihotičnom, a onda sam se razbjesnila, on je slabić, on je kenjac, on je budala, on je predobar, žrtvuje nešto dobro (vezu sa mnom) za nešto autodestruktivno (brak s njom) zato jer me cijeni, zna da ja mogu bez njega, a ona ne...

I tako u krug sve dok nisam razvila smisao za humor. I napisala nekoliko priča na svoj i njegov račun, ali prije svega - za svoj račun.

Ne znam kako je s drugima, ali moja iskustva su uvijek tako silno mješovita, nikad čiste sreće, nikad samo nesreće, uvijek se tu nađe svega i svačega, niskog stila i visokoga, kiča, sentiša, prljavštine, slabosti, zloće, nesebičnosti, ideala, kuraže, gluposti, mudrosti, računica, srljanja, nepromišljenosti, kajanja, ushita... i na kraju, uvijek ja to nekak povežem u neku epopeju koja mi se svidi. Jako je malo iskustava koje bih sasvim zatrla. Ako ih je i bilo, valjda sam ih uspješno zaboravila. Dakle - nema ih.

I ne, ne bih rekla da sam ikada kupovala ljubav: a davala sam nesebično, sve je bilo ponuđeno, i materijalno, sve opipljivo i neopipljivo. Jer tako se voli, rekla bih. Sve do one srži koja mora ostati moja, nepovrijeđena, uvažena i poštovana; i koju treba prepoznati, uvažiti i poduprijeti onaj drugi. Do te granice sve dam, a dam i dalje, ako to moje najvažnije od toga jača. Ako ne, nema dalje; a malo-pomalo, nema više.

Svi mi ovdje pišemo svoje epopeje, one o koje smo oslonili svoje postojanje tako da nam bude udobno. Nitko od nas ne piše istinu i samo istinu, a rijetki sasvim namjerno i sasvim zlonamjerno lažu.

Na svoj način, svi smo mi ovdje pripovjedači.


Zbogom, ljubavniče!
ili
PRIČA O GLADI I POHLEPI

Nekada davno, još za vrijeme vladavine Starice, moj pokojni muž i ja držali smo jedinu gostionicu u našem Selu. Bili smo nadaleko poznati po škampima, i ljudi su odasvud dolazili da ih kušaju, ili samo vide, jer oni ne žive u našem riječnom, brdskom kraju, ali moj muž je bio čuveni stručnjak za uzgoj škampa u kontinentalnoj klimi i slatkovodnim uvjetima.
A onda je moj muž umro, a gostionica malo-pomalo zamrla. Iako ja i dalje sjajno kuham, svi su htjeli škampe, a ja ih ne znam sama uzgojiti. Moja specijalnost je svinjetina, svinjski mozak na pogači, svinjska rebarca s aromatičnim travama, jetrica s gljivama, jabuke punjene svinjskim ušima, artičoke s papcima...

Ali Selu je to dosadno, svi imaju svinjce pred kućama, svima je dosta roktanja, svi bi nešto rijetko i fino, svi su već prežderani. I tako moja gostionica gubi klijentelu, tu i tamo netko navrati radi dobrosusjedskih odnosa, zbog svađe u kući, na čašicu razgovora, iz dosade...
Postupno ostajem bez osoblja, odlaze u Grad, žene se i udaju, započinju vlastite poslove, softverske tvrtke, izdaju novine, a ja ostajem sa svoja dva-tri čudaka koji još dolaze uglavnom iz navike i oskudice drugih mjesta gdje bi mogli na čas pospremiti svoj jad.



Jednoga dana u Selo stigne Filozof. Njegova slava ga je pretekla. Čak smo i mi, na kraju svog brdsko-riječnog svijeta, čuli o njegovoj slavnoj Teoriji impotencije i kozmičke nepravde, o Ustroju čuvstava na rubnim područjima senzornog svijeta, o Potenciji i ukrasima energetskog sustava (ništa od toga nismo čitali, naravno, ali je zvučalo VAŽNO i DOBRO); svi smo znali za njegove tragične ljubavi, s Nevjernom Ženom, zatim s Opakom Ženom, i na kraju s Ludom Ženom. Svi smo bili radoznali i polaskani njegovim dolaskom.

Prvi put sam ga vidjela ovlaš, pred Hotelom u kojem je odsjeo, navodno u namjeri da u miru završi najnovije Kapitalno Djelo i preboli Ludu Ženu, koja je ostala u Gradu mahnitati i zagorčavati svima život, a koje se ne može riješiti jer je luda, a ne može s njom živjeti jer treba mir za svoj rad i razmišljanja. Dirnula me njegova mladost, mršavost, neuhranjenost, slabost. Izgledao je kao netko tko tek otkriva život, tko još ne zna da vatra peče, trn boli, a voda može progutati. Izgledao je kao netko tko još uopće ne poznaje Bol.

Pristojno je pozdravio, očigledno ne znajući tko sam, ali iz poštivanja naše seoske navike da se pozdravljamo bar jednom na dan. Glas mu je bio pametan, kultiviran, bez narječja, i nekako sjetan. Odmah sam ga zavoljela. Poželjela hraniti.
Po Selu se pričalo da je čudan; da odlazi u duge šetnje, da se razumije u gljive, ali ih nikada ne jede, da krasno slika ali slike spaljuje, da ponekad telefonira u Grad ali ništa ne govori, da se iz njegove sobe nikad ništa ne čuje, da sobarica nema što pospremiti, kao da ondje uopće ne živi... Ponekad bi sjeo sa starim seljacima na klupicu ispred Crkve i počeo pričati o klimi, o njenom utjecaju na usjeve i ljudsko raspoloženje, ali unatoč svojoj obaviještenosti, nikada nije shvatio da seljaci o tome pojma nemaju, jer u njihovo vrijeme o tome je brinula Starica, oni su samo ubirali i spremali...

Svi su ga nekako voljeli i prezirali, svi su znali da nije odavde, ali im je bio simpatičan sa svojom voljom da se prilagodi i nekako saživi sa svima nama.



Jednoga dana, nakon gotovo tri mjeseca, evo ga u mojoj gostionici. Pristojno pozdravlja i sjeda za stol, osvrće se, ja bolno vidim prazne stolove, prašnjave police, odsustvo mirisa iz kuhinje, svoja tri čudaka u stalnimćoškovima, i kaže:
“Čujem da vi imate najbolje škampe na svijetu; nikad ih nisam jeo, i već dugo nisam gladan, ali danas imam tek i čini mi se da me ništa ne bi moglo najesti bolje nego vaši škampi.”

Srce mi stane, doslovce prestane kucati: ovog čovjeka MORAM nahraniti, on bez toga ne može, on propada i umire od izgladnjelosti, od bezukusnosti, od oskudice; ali nemam to što traži, kako ću mu to reći, kako ga zaustaviti da ne ustane i ode gladan, da ne usahne, zamre, odustane... S druge strane, tko zna što sve može biti, on je slavni Filozof, ako ga nagovorim da ostane, možda gostionica oživi, gosti se vrate, glas se pronese, kuhinja zamiriši...

“Pričekajte trenutak, gospodine,” kažem mu lukavo, “da provjerim u kuhinji.”

Otrčim u predsoblje, pogasim svjetla, uključim glazbu, stavim vodu na štednjak i ubacim prstohvat mirodija da puste miris, telefoniram susjedi i kažem da odmah dođe i povede prijateljice u najboljem izdanju, da moraju sjesti kod mene i izvrsno se zabavljati, kuća časti vinom, zagladim kosu, nabacim najčišću uštirkanu pregaču, provjerim hladnjak i vratim se:
“Žalim, gospodine, ali danas škampi nisu osobito svježi, ulov je bio loš. Mogu li predložiti svinjske papke u umaku od zmijanca, to je također specijalitet kuće, ili svinjski jezik punjen siječanjskim jagodama, to je izvrsno smrznuto jelo i može se odmah poslužiti, ili krmiće s jajima lastavice, izuzetno rijetko jelo i poznato samo u našim krajevima...”

“Ne, gospođo,” reče on, “ samo škampe bih mogao pojesti, ništa drugo me ne privlači, i premda vjerujem vašem sudu, bojim se da je glad privlačnija od svinjetine, na nju zaista ne bih mogao usta otvoriti...”

U to uđu moje susjede, smiju se, već su pripite, čudaci se promeškolje, voda s mirodijama zamiriše, gostionica podsjeti na dobre stare dane, sve je ugodno, i ja vidim da on ne želi poći, da se želi najesti, i ostati, i smijati se, i biti naš.

“Dobro, gospodine,” kažem mu, “ne jamčim da će jelo biti vrhunsko, nemam prave sastojke, ali za vas, učinit ćemo najbolje što možemo,” i krenem u kuhinju izmađijati neko jelo. Prekopam po hladnjaku, nađem smrznute svinjske testise, nekoliko pačjih jaja, smrznute oči kunića, slatke korijene azaleja iz Istanbula (vjenčani poklon mojih roditelja), uključim mikrovalnu pećnicu, odmrznem, smućkam, ispoham, garniram, donesem i kažem:

“Evo: škampi na buzaru. U slast!”

Ne vjerujem da je itko ikada ijedno moje jelo pojeo s takvim tekom.

Isprva je žvakao oprezno, jezikom tražio nešto, neku kost ili zapreku, oblizivao usne s čuđenjem, očekivao tko-zna-kakav okus, polagano i oprezno gutao, u strahu od nepredviđenog i nepredvidljivog, a onda je stao mljackati, oblizivati se, rukama je prinosio hranu ustima, stenjao od zadovoljstva, čak je malo i podrignuo, osvrnuo se, svi su se zabavljali, nitko osim mene nije čuo, odložio je pribor i prionuo jezikom, oblizao je tanjur, ni kruh mu nije trebao, a ja sam gledala, uživala i pritajeno se smiješila.
“Gospođo,” rekao je, “nisam ni slutio da škampi mogu biti ovako slasni. Zaista sam se najeo bolje nego ikada. Račun, molim.”
Nisam željela da ode. Htjela sam da ostane i kuša nešto stvarno moje, neki specijalitet kuće o kojem ne moram lagati, htjela sam da probavi ono što je izjeo, da se opusti i počne uživati u glazbi, u društvu, u mirisu, u meni...

“Kad netko ovako uživa u jelu,” rekoh, “obrok je besplatan. Dopustite da vas počastim svojim likerom od nedozrele marelice, to je nešto što nigdje drugdje niste mogli kušati, samo ja znam tajni recept, dobro djeluje na um i raspoloženje i snaži tijelo, a osobito dobro utječe na kosti.”
Prvo je oklijevao, mašio se novčanika, ispustio krupnu novčanicu na stol, oboje smo je ignorirali, potom je prihvatio čašicu likera, ispio je ne obraćajući pažnju, čavrljali smo o svemu i svačemu, o gostima, o krajoliku, o klimi, o važnosti škampa u prehrambenom lancu, onda je zatražio još likera, raspitao se kako se još škampi mogu pripremiti, i otišao uz obećanje da će doći opet, ovih dana...

Odlučila sam biti spremna za sljedeći posjet. Potkupila sam susjede jeftinim vinom da dolaze svaki dan, preko interneta naručila meditativnu glazbu, oprala robu svojim čudacima i dodijelila im manje prestižne stolove, napunila hladnjak mekom svinjetinom, što sličnijom škampima, i obnovila svoje recepte opojnih pića. Čak sam svratila do Starice po nužne mirodije, pretrpjela udavne razgovore, okupala se u njenom jezercu, ostavila malo menstrualne krvi za buduće čarolije i ispeglala pripijene haljine.
Moja gostionica je opet vrvjela razgovorom, svjetla su bila prisna i dobro raspoređena, nitko domaći nije tražio škampe, ali svinjetina je dobro išla, čudaci su naglas izgovarali svoje formulaične mantre, a njega još nije bilo, nije dolazio, strepila sam, i prala se četrnaest puta dnevno, više nisam mokrila u kadu, od srama i za svaki slučaj, gutala sam članke iz žute štampe koji su opisivali njegovu Ludu Ženu i najnovije eskapade, pojavljivanja u prestižnim restoranima s prestižnim ljubavnicima, prala kosu u lješnjakovu ulju koje sjedine čini neodoljivima, čistila trnje iz dvorišta i oblizivala krv na zapešćima, čekala i čekala...
I onda je došao, prisno se smiješio, “Škampe,” rekla sam, i otišla u kuhinju po svinjska uha u tijestu od rodinih jaja, servirala ih, sjela s njim, natočila liker od nedozrelih marelica, i gledala ga kako guta, kako probavlja, kako se hrani, kako buja od moje moći, od mojih recepata, kako se osvrće po mojoj lijepoj gostionici, kako prisluškuje žamor, smješka se strancima i potiho zavidi...
Ispričala sam mu sve što znam o škampima, o njihovoj hranjivosti i štetnosti, o mogućim alergijama, lagala da žive u jezercu iza moje kuće, pretražila sjećanje, iščitala muževljeve bilješke, oprostila mu što je umro i ostavio me u nevolji, u nadi da ću je prevladati, da će svinjetina postati jednako dobra, jednako hranjiva. Stalno sam čekala trenutak kad ću Filozofu priznati da jede svinje, a ne morske ljuskavce, da nečeg takvog kod nas nema bez čarolije i vrhunske znanosti, da ja to nemam i ne znam, ali da poznajem sve domaće recepte.
On je dolazio svake subote, potom svaki dan; zatim je prestao dolaziti. Čekala sam i diskretno se raspitivala u Selu, rekli su da planinari, da se iz sobe ponekad čuje škripanje pera po papiru, da sobarica ponekad iznosi opuške iz pepeljare, ali krevet je i dalje netaknut, na internetu sam vidjela da Luda Žena živi svoj život i troši zajednički novac, da mu je posljednja knjiga na listi bestselera a nova se s nestrpljenjem iščekuje, klala sam praščiće i plakala s krmačom, usvojila jedno prase kao kućnog ljubimca i razmišljala o smislu praseće egzistencije, o korisnosti i jestivosti nasuprot simpatičnosti okruglog oblika i relativne inteligencije, praznila ostavu da potkupim susjede koje su svake večeri kikotale u mojoj gostionici, vesele i pijane, slušala čudake izgubljene bez stalnih stolova, učila grčki i latinski da objasnim svoje recepte, izbjegavala Staricu i njezino značajno cerekanje...
Vratio se nakon mjesec dana. Rekao je da je bio u brdima, da je jeo korijenje i napuštena ptičja jaja, da je istraživao rijetke trave, ali da ništa nije niti blizu mojim škampima. Priznao je da ga i dalje muči Luda Žena, da zbog nje nema koncentracije, da njegovo Kapitalno Djelo nije niti blizu početka, a kamoli kraja, da nema novca, nema energije, da ne zna kako će preživjeti i očuvati reputaciju, te da bez mojih škampa ne bi mogao ni postojati.
I ja odem u kuhinju, i skuham svinjsku jetru s bukovačama, i kažem “Škampi na pariški”, i on se najede, i podrigne, i popije moj liker, i popriča s čudacima, i iskomplimentira susjede, i ode sa mnom u potkrovlje, i pojebe me, četrnaestog dana, dana moje plodnosti, ali ne zaspe, ode u zoru, i ja brojim dane do svog djeteta, do smisla, do ljubavi.
Ništa. Bezbroj obroka – on i dalje ne sluti. Nema djeteta. Gostionica živi nekim sablasnim životom, nitko ne spominje škampe, svi jedu svinjetinu, teško mi je kuhati za tako mnogo ljudi, ali nema smisla nekog zaposliti kad je sve to i tako privremeno, do slave, do djece, do ljubavi, do trajnosti...
Filozof dolazi jedanput tjedno, potom jednom u dva tjedna; kaže, “Ne smijem se naviknuti,” odlazi u brda, radi tko zna što, ništa se ne vidi, niti čuje, sobarica je i dalje besposlena, ja mjerim temperaturu i sanjam gozbe s prijateljima, stolove s mojim jelima, prasce s napojem, toplu prašinu pod nogama i miris pečenih jabuka, rakiju iz prvog pečenja, kukuruz iz mog vrta, i Filozofa u mojoj spavaonici, naspavanog i punog dojmova, s laptopom u krilu i glavom punom misli, od kojih su neke o meni. Sanjam težinu djeteta u svojim rukama i napetost mlijeka u prsima.
I kuham svinjetinu s origanom i podgrijavam mit o škampima.
Gostionica kao da živi svojim životom. U jedanaest izjutra dolaze dokone seljanke, piju kavu i pretresaju TV program, ponekad spomenu Ludu Ženu i ja protrnem, zatim dolaze gladni muževi i ljubavnici na tripice sa žestokim travama, potom radnici na rakiju od trijesovine, zatim mladi parovi na sok od oraha i jetrica sa žalfijom, pa onda čudaci na tko zna što, i na kraju Filozof, za kojeg bih htjela da je moj, na škampe u bilo kojem obliku. Pijane susjede stižu ubrzo, a tu je i poneki putnik-namjernik koji nema pojma što bi htio pa dobije časni odrezak i čestito vino.
Odem prileći, ali ne mogu spavati, vrtim u glavi nove recepte, vrtim neizvjesnost i strah, vrtim bijes zbog laganja, vrtim mogućnosti, vrtim varijante, mogao bi tu živjeti, mogao bi tu pisati, mogao bi zauvijek napustiti Grad, ovdje ima hrane, ima širine, ima brda, ima jezera, nikada nije jako hladno ili prevruće, a i škampe ću nekako nabaviti, ako ih već ne nabavim, kuhat ću svinje na najbolje moguće načine, utolit ću nekako njegovu glad, razgalit ću ga okusima, razoružati maštom.
Uvečer, Filozof dolazi, nekako je tih i pokunjen, bezvoljno guta svoje škampe sa žara (marinirana svinjska njuška s orahovim ljuskama i lisičjim brcima), mrzovoljno ispija liker od nedozrelih marelica, izbjegava moj pogled, uzdiše kad sjednem do njega, i napokon kaže da ne može više ovako, da to nije u redu, prema meni prije svega, da se tu ne zna tko pije i da nitko ne plaća, da on ne može biti svinja ali ne zna biti ni bolji, da mora ići, ne u Grad, ne u Hotel, nekamo u brda, smiriti misli, odmoriti se od svega, pa i od mojih predivnih škampa, da već žudi za nekom jednostavnom jestvinom i nekim tvrdim kamenom na koji će naprosto sjesti i u miru žvakati i misliti o Bitku i Bitnosti, i drugim važnim stvarima koje doista jesu njegov posao i smisao.
Niz kičmu mi se slijeva ledena panika.
“U redu,” rekoh, “želiš li da ti ja spremim nešto jednostavno? Može li kajgana, ili sendvič sa šunkom, pečena paprika, svježa lepinja, svega ima, uzmi što želiš!”
“Ne,” kaže on, pronaći će nešto u brdima, i tako se već prejeo mojih slastica, malo posta će mu prijati. I ode.


Pitam se kako ću dalje živjeti ako jednostavno nestane s mog obzora. Ako se ne vrati, ako ode drugamo, ako umre... Hoću li i dalje držati gostionicu, čemu onda svi ovi ljudi, čemu sav rad u vrtu, čišćenje, recepti, krv i mirisi, čija je glad uopće bitna ako nema njegove?
Ali gostionica radi i traži svoje, kuha se i pirja i prži i peče, i toči vino, i ispija likere, ponekad zapleše, čudaci drže čudne govore, parovi se uvlače u mračne uglove, posvađani muževi zure u čaše, razuzdane raspuštenice očijukaju, susjede pokazuju nove haljine, Starica dosadno zavija u svom voćnjaku, sve je više došljaka, a ja serviram njegova jela tuđim ustima koja ih s tekom mlave i gutaju, a ja sam sita svačije sitosti i odlazim u kuhinju prebirati po jelima koja kuham a nemam volje pojesti.

Nakon dugo vremena – gostionica je opet stekla reputaciju, postavljena je kamera za promatranje na vlastitoj web stranici, predstavljena je u općinskom Gurmanluku, uvrštena među najboljih pet u brdsko-riječnom kraju – Filozof se vrati. Nisam ga vidjela, dojavila mi je sobarica iz Hotela, kaže da je došepesao s čvornatom batinom u ruci, ali da dobro izgleda, da nije mršav, da je čak malo i preplanuo, i da u pepeljari opet ima opušaka.
Zaživim u utrobi, zadržanog daha krenem u kuhinju, otvorim enciklopediju recepata, opašem pregaču, ali zaista više ne znam što bih spremila. Sve je već kušao: i marinirane škampe (svinjski bubreg u umaku od vlasca), i rižoto od škampa (svinjski rep s mažuranom i crvenim grahom u riži), i škampe na kontinentalni način (lungić pirjan na luku i vinu sa šafranom i restanim krumpirom), i sve najbolje što znam skuhati već sam mu skuhala, i što sad još imam za spremiti?
I obuzme me očajan umor, sjednem, zaronim lice u šake, i naprosto više ne mogu izmišljati.
Odlučim pričekati da dođe, da čujem što će naručiti. Operem kosu lješnjakovim uljem, uglancam mjed na šanku, ulaštim pod, izbijelim zube, promijenim posteljinu, tu i tamo šmrcnem, i odem među goste iščekivati.
Predvečer, on dolazi. Opet me dirne to njegovo mlado lice, taj pounutren pogled, kao da se čudi mogućnosti sna i boli, to nježno čelo što prekriva pamet, i misli, i žudnje, i strah. Šepesa oslonjen na batinu, stidljivo se smiješi, na ramenima nosi nelagodu, nespretno sjeda za stol u vrtu ispod rascvale glicinije i stane prstima vrtjeti čašicu mog likera od nedozrele marelice.
Pitam “Kako je bilo, što ti se to dogodilo?” On odmahuje glavom i izbjegava me pogledati.
Kaže, “Dugo sam hodao, mislio, skupljao kamenje, korijenje i gušterske repove, spavao sam u vrtačama i pio noćnu vlagu, dugo, dugo nisam ništa jeo, ponekad bih pomislio na tvoje divne škampe, pa bi mi gromoglasno zakruljilo u crijevima, onda sam prestao misliti i sjećati se i samo sam hodao...
Jutro i noć postali su duga traka, nisam ih primjećivao, htio sam biti u sebi, u Biću, Bitku i Bitnosti, prestao sam mokriti, valjda nisam imao što, koračao sam po stijenju, bilju i poskocima, prolazio mimo kamenih zidića i utočišta, i onda sam najednom krivo stao, i pao, i sunovratio se, i obeznanio.
Ne znam koliko dugo sam tako ležao, lice su mi izobličili plikovi od sunca i alergije, noga je sijevala grimiznom boli, zmije su siktale pored mojih ušiju i zasigurno bih ondje umro i postao brdska hrana i trava, da me nisu pronašli Brdski Svinjari i na rukama odnijeli u svoju kuću pored golemog Brdskog Svinjca.
Kći najstarijeg Brdskog Svinjara brižno me njegovala, stavljala mi obloge od svinjske masti, omatala nogu svinjskim kožicama i ljekovitim mahovinama, vlažila mi usne rosom s krovišta, molila me da jedem i osnažim, ali nisam mogao zinuti, živio sam od pukoga mirisa, spavao bez jasnoga buđenja i budio se omrežen čudnim snovima.”
Zastane, promeškolji se, gucne polugut likera od nedozrele marelice, dobaci mi iskošen pogled, pa nastavi:
“Zaista ne znam kako se to dogodilo. Danima sam buncao, a onda se probudim, Svinjareva Kći sjedi na rubu moje postelje i drži tanjur svinjske juhe, miris mi ulazi u nosnice, prodire u grlo, klizi niz jednjak, dopire do želuca, u kojem je neslućena Glad, i ja zinem, i progutam, i rasplinem se i ne mogu prestati gutati i gutati i jesti...
I, nemoj se ljutiti, tvoji škampi su predivni, ali sad tek vidim da ništa bolje od svinjetine nikad nisam jeo, da me jedino svinjetina doista može nahraniti, da ne mogu više živjeti bez svinjskih rebaraca, bez papaka, bez prženih ušiju, bez hladetine od repa, bez Svinjareve Kćeri koja ih tako dobro sprema i bez Brdskog Svinjca punog prisnog roktanja...”
Ja ispustim dah koji je dugo stajao negdje između grla i grudi, zagrlim ga lijevom rukom a desnom podignem čašicu likera od nedozrele marelice, lupnem po njegovoj, i od sveg srca reknem:
“U slast!”
I odem u kuhinju pojesti tanjur bunceka s grahom.

odlicno ti je ovo, vega :))

Odlična priča zasnovana na ne baš dobroj priči ;-))

ovu sam priču već pročitala kao tvoja vjerna čitateljica, svaku bravuroznu priču, knjigu ili film vrijedi ponovno pročitati, uvijek ti se otkrije ono što je možda bilo skrivneno prvi put, od kad sam se ulogirala na iskricu užitak mi te čitati iako ponekad bolno diraš neke moje strune , hvala ti što ne odustaješ

uživam,jendostavno ,iskreno i bez primisli...komplimenti Vega

bez rijeci :)