Ručkić krčkić

Neki dan sam srela svog starog udvarača - udvarao mi je u osnovnjaku, pa onda opet u gimnaziji, na faksu smo konačno otišli na neuspješni dejt, a kasnije jednom i na potencijalno preljubnički (s njegove strane), i sve to skup nikamo nije odvelo, točnije, nije nas odvelo u istome smjeru.

Imala sam na sebi ovu istu haljinu koju imam na slici, ali nekako drugačije privezanu (ah, te haljine na preklop, uvijek lutrija!) tak da mi se stalno rastvarala na poprsju; zaokupljena svojom (ne)čednošću, nisam ga ni primijetila sve dok energično nije stao pred mene i objasnio mi da me već minutu doziva. Nemam pojma što je pričao, valjda nešto standardno, starci, posao, lova, besparica... Zaokupilo me njegovo lice, tako usredotočeno na mene, a bez trunčice kritike, taj pogled koji me sagledava iz svih tih godina tihe i tek ponekad glasnije žudnje - to potpuno i bezuvjetno sviđanje.

A ja, ja sam na njegovome svašta primijetila: da mu godine dobro pristaju, konačno ne izgleda balavo i djetinjasto, konačno je urastao u svoju najbolju dob; trunčica cinizma, tako glasna na jeziku, nema šanse protiv gorljive želje da sve bude dobro i da svi budemo sretni; u stvari, on je još uvijek onaj isti dječak koji mi se nastoji svidjeti, psuje ko kočijaš da bi bio veći, a meni to smeta, uvijek mi je smetalo, iako kao mali uopće nije psovao... U stvari, mi smo još uvijek djeca: pospremljena u međusobne uspomene.

Na kraju, bila sam zaista umorna, velim mu da moram ići, da se ne mogu koncentrirati zbog te haljine koja samo što nije spuznula s mene, a on se - konačno! - frajerski nasmije i veli mi "Ma dobra si, baš si dobra!"

A jučer sam (opet!) čistila ormare: dvije police s đinđuvama (ma, nađoh super stvari, a ko nove, tim prije što sam ih posve zaboravila!) i fotografijama. Bacih trećinu, ostalo ostaje. Na nekim drugim policama, do sljedećeg kruga pospremanja. Ah, koliko nam, zapravo, trebaju te uspomene? Iako ih se gotovo nikad ne sjetimo; ali ne možemo ih odvojiti od sebe...

nemoj ih bacati
trebati će ti kada počneš pisati memoare
ono kada postaneš dovoljno stara za njih

Stari, ja već pišem memoare - kaj misliš, kaj su ovi blogovi?

ma daj, to je samo priprema
mlada si ti još za memoare...

"dođi da ostarimo zajedno" , LET3, i nastavak ljubavne priče:) baš sam ispod slova zamišljala ovakav lik i stav...lijepo, pišite nam:)

Starino, memoari ne ovise o godištu, nego o aktivnostima ;-))

Fala, smarti, a što se ljubafne priče tiče, ja sam ti tu žak fataljist.

kakav izraz,Vega,što god kenjali o tebi ti si kraljica riječi,sviđa mi se izraz potpuno i bezuvjetno sviđanje...Vega-------------------hoću li jednom moci pisati kao ti? :) reci iz ciste empatije da Anima :)

radujem se vlastitim "zaboravljenim stvarima".....