Ručkić krčkić

Eh da... Ovo je moja ideja ljeta: svi prozori otvoreni, navečer se ogrneš laganom vesticom, po noći prija poplunček, ptičice su raspjevane i jebežljive, i ja sam, ovo drugo, jer pjevanje mi ne ide, ali pjevam u sebi, glasom kojeg nemam, sluhom koji je izvrstan kad je nečujan. Za ručak je nešto iz hladnjaka, sataraš ili pečene paprike s jajima, danas krpice sa zeljem, nešto lagano, i čaša sauvignona s dvije velike kocke leda.

I nebitno je kako izgledaš: obješena kosa, jer popodne i tako opet ideš na plivanje, izgužvana haljina iz ormara "rijetko nošeno" zato jer si je se, eto, danas sjetila, a bolje hladi kad je ne dodirne pegla, hladi odmah, tako da odmah ideš van sa psom i obiđeš sva četiri parkića u kvartu, je, sjela bi na kavu sa susjedom, ali već ti se jako piški, a tvoj vlastiti, prisni, najmiliji zahod je iza ugla. Svježe opran po iskričarskom receptu (hvala još jednom!).

I virtuala ti je simpa, nije neki sumorni kontrast onom "drugom svijetu" u kojem bi valjalo biti, jer taj je pravi, taj je bolji, u njemu je sreća, ne, sreća je tu, širi se posvuda, kao izvor Žepe, koji počinje - jeste li znali? - kao dvije-tri tanke trakice vode, a pola kilometra dalje dere kanjone... Ne muči te bijeg: danas se možeš opustiti. Dobro je danas.

Danas je dobro imati pola stoljeća i pamtiti da su nekoć sva ljeta bila ovakva; da je 30 celzijevaca bila nevjerojatna vrućina; da si se zblenula kad je ljeto u UK dosegnulo čak 27 stupnjeva, a ti ponijela samo duge rukave; da nitko nije imao klimu, a rijetko tko je investirao u ventilator; da je noćna sparina bila isprika za spavanje na terasi, na moru, ili na duge šetnje po plaži i poljupce koji su se ujutro vidjeli. Da su čiope najglasnije ptice koje poznajem zorom. A vrapci najlukaviji.

Virtuala je vraška stvar kad postane nadomjestak nečemu što bi trebalo - a vjerojatno i moglo! - biti stvarno. Ili ne bi moglo, ali nema veze, zašto bi moglo biti sve što poželimo ili što netko misli da bi trebalo? Život je pun promašaja, čak i kad nam CV izgleda sjajno... a tako ga rijetko trebamo, taj CV, zar ne? Ajmo živjeti bez njega! Zbilja. Vjerujte mi, kad zatreba, uvijek se nađe nešto što ga poboljšava.

I ovak: ova koja piše o važnosti odjeće i diploma, ta je meni silno sumnjiva - otkud itko ovdje zna ima li ona doista onakav CV kakav je svojedobno ovdje objavila? Meni nije uvjerljiv: iz svega što je ikada ovdje objavila, ja vidim zblenutu i priblesavu ženu. Upornu uglavnom u zabludama.

A ja to mogu prosuditi, jer sam neke od njenih zabluda iskusila i sama; i neka rješenja. Nevjerojatno je kako ti iskustvo daje uvid u štrebera bez mozga!

A fenomenalno mi je i to kak se primitivke koje spomenuta štreberica uopće (najvjerojatnije) nema na umu kad piše svoje visokoparne zapise odmah prepoznaju, i onda se deklariraju kao "zdrave" seljanke. Ajd, to mi je simpa: bar se potrude izabrati etiketu.

Eh, sad moram zgotoviti ručak!

E, tako... Nek sad odstoji malo. Krpice sa zeljem, kraljevska klopa za ljetni dan! A ostat će i za večeru. Volim ih i hladne.

Navečer ću ispeći paprike, za sutra. I onda uz njih pileća krilca iz Zeptera. Brzo i mljac :-))

Nego, ova virtuala me zbog pretjerane konzumacije i uvažavanja dovela do nekih neprikladnih situacija: u RL sam se praktički prestala braniti od objeda - kakti, vi ste tak-i-tak ovdje samo da kažete svoje, nema veze što to nema veze s mozgom, koji najvjerojatnije ni nemate, bar ne neki funkcionalni... A nije tako. Vjerojatno svi mi ovdje imamo neki koliko-toliko funkcionalni mozak; i vjerojatno ga koristimo kad treba. A ovdje ne treba. Drugdje da.

Za socijalizirano ponašanje je potreban visoki stupanj hipokrizije. One benigne, koja uvijek uspijeva pronaći dobru stranu svakog zla.

Ovdje je to dosadno: ovdje se traži loša strana svakog dobra elem da bi se imalo što prežvakavati. Ovdje smo slobodni od naporne socijaliziranosti. I zato je virtuala zbiljam relaksirajuća. AKO je ne shvaćamo preozbiljno.

dobar tek........
Ima dva CV, otvaram treći. Živo mi se hebe što mislili o meni
i mojem mišljenu. Ne znači da ne prihvaćam pa i cijenim tuđe.
Teško je onima koji žive u zabludi i vrijednost cijene eksternim stvarima.
A i ti si previše realna za virtualu, previše unoseći života onog jednostavnog.

Mislim da je to zato jer na blogu nema prave utilitarnosti: ako nekaj konkretnoga misliš napraviti, onda pevetiraš; ovdje se relaksiraš.

Budvare, ajd definiraj mjeru pa je možda ne budem prelazila ubuduće.

čemu mjera? Kakvu ti to mjeru prelaziš?
Nešto se ne razumijemo..........

Moje komentiranje tvog zapisa je trebao biti kompliment, a ne postavljanje granica.

"previše unoseći života onog jednostavnog", kažeš ti... Dakle, ako je PREviše, postoji i dovoljno. Koliko je dovoljno?

Nauči pjevati...jer ko pjeva zlo ne misli...

Dok budvar izmjeri, ajmo dalje... Slatka mi je bloška utopija odlaska u "drugi život", u RL... Ma, preslatka! I prava-pravcijata utopija. Kad sebe zamislim isključivo u RL, vidim prepreke koje ne mogu savladati a da ne upogonim snage koje bih radije usmjerila na ugodnije mi ciljeve, vidim prijeteće račune, neotplaćene kredite, komplicirane muškarce upitne potencije u svakom smislu, vidim posao koji radim 27 godina i za koji isključivo snagom racionalne volje još uvijek uspijevam iscijediti ponešto zanimanja, ljubavi pače, kad sam jako dobre volje i kad se namjerim na rijetko dobroga studenta, eeeee, al onda tek nastaju frke, da dijete ne opetertim s tih svojih 27 godina dosadađivanja, ajd, nije baš 27, nekih 15 mi je zbilja bilo gušt.

*opTeretim

Zar ne vidiš strah u očima blogera od realnog kako ne bi izgubili stečene virtualne kredite?
Svi su ovdje pametni, školovani, lijepi, puni razumijevanja i nasisani vesala, a
kad netko piše sa zemlje mam su ugroženi.

A kad se zamislim samo u virtuali, vidim se kao popizdičicu, veteranku svih mogućih online odnosa, paranoično opreznu, ali nije to paranoja, ovdje je uistinu veća koncentracija patologija, a čak ako i nije, veće su šanse da ih nećemo uočiti nego u RL... Uostalom, sjećam se tipa s kojim sam se cmakala u svojem susjedstvu, a onda su mi susjedi rekli da on nije baš normalan, da ne znaju što, ali nešto s njim ne štima... Ovdje nema takvih predstraža i korektiva: kad popušiš, popušiš vlastitim plućima.

E, tak reci, budvare! Vidim. I fućka mi se. Zašto bih ja sebi uskratila nešto što mi je ugodno zato da bi drugima bilo ugodnije?

Nastavak tijeka misli prije budvara: virtuala kao skladište dobrih starih vremena, uspomena na primitivne seljačine s kojima sam mogla, ali nisam, jer sam valjda predobra za njih... Ključni je prefiks "pre-" - taj je ovdje glavni operativac. Nikad do prave mjere! Ah! I nitko nije kriv, uvijek su tu neke objektivne zapreke, jel'...

Naš izbor jer je lakši i možemo biti ono što nismo (jest patologija).
Tko se je krivo odrazio u početku ostaje zarobljen u svojoj virtuali i drugi su mu krivi.
Zato se otvaraju novi nickovi i tone još dublje.

I sad ova mala s invaliditetom: ružičasti slon za stolom, ali ga nitko ne primjećuje. Uostalom, je li ona zbilja invalid? Ili je pašemka? Meni sliči na pašemku s ispričnicom, ali šanse da sam pogriješila su prilične. Ako nisam, onda je hipokrizija dosegla svoj vrhunac; ona dobra, ona koja uvijek traži neku dobru stranu svakoga zla. Ali, činjenica je da bi invalidnu mladu ženu poželjeli ševiti, u 99% slučajeva, osobito virtualno, psihički bolesni muškarci. Jer, žalim, okrutno je, ali je činjenica da zdravlje znači izbor; a biramo potencijal za dobro, bezbrižno, lako i ugodno.

Drugačije je kad smo već izabrali dobro, bezbrižno, lako i ugodno, a onda ispadne teško. Pa čak ni onda izbor nije očigledan; niti lak.

Alphise, neki bi rekli da kad pjevam zlo činim.


(Idem sad ručati. A vi komodajte.)

Za bilo kakvo uskraćivanje sebi da bi drugima bilo „ugodnije“ stvarno ne
postoji razlog. Na kraju zašto bi nekome ugađala?

Volim ja ugađati, inače... Stvarno volim. Nekak se uživim u užitak te osobe kojoj sam ugodila i onda i meni bude podjednako, ako ne i ugodnije. Ali, postoje preduvjeti: da mi ta osoba bude važna i draga.

Hehe, vidim da su pacijenti iz reale stigli u virtualu i da su u mojem skromnom prilogu pronašli odgovarajuću terapiju. Dakle, mirne duše, spokojna i zadovoljna što sam vam ugodila, ne samo pacijentima, nego i promatračima, želim vam ugodno popodne i miran san, a ja se odiljam u komplementarnu stvarnost svojeg svekolikog postojanja :-))

ja čak i plaćam da mi ugode
pa me neki osuđuju zbog toga
a meni bude lijepo i baš me briga
novac je za trošenje

bitno je da se broš pojavio!!!