Srce, oči, tama & mjesec

Snijeg, što se topi sa krovova dvorca. Blato i gnjilež posvud. Hladnoća. Topli dah, kao pramen magle u gluhoj noći. Koraci što se tope u tišini noći. Gradske ulice, napuštene i puste. Samo ti kao nekakva utvara lutaš po njima. Očajan. Slomljen. Kao i tvoja šaka, dok nemoćno udaraš po kamenom zidu dvorca. A on? On je tamo negdje, zaveden, iskorišten. Uhvaćen u zamku prijateljstva i dobrote, vjere da čini i postupa dobro. Samo marioneta, lutka na koncu. Žao ti je, ali miješati se ne možeš, samo ćeš stvari dodatno pogoršati. Gledaš zidove kaštela. Da, razmišljaš, tada si trebao živjeti. Kasniš, jako puno. Ali sve ima svoj razlog, ništa nije bez svrhe. Pa tako ni krv što se cijedi sa oderane kože na šaci. I tvoja ljubav. I bol. Sve, sve, sve... odnekud dopire zavijanje pasa. Šum rijeke. Most. Sada si malo mirniji. Ne boli više tako jako. Noć je pomogla, učinila svoje.

ako nas noć ne proguta..ako most ne prepoznaje naše korake,.. ako rijeka odbije da nas primi među svoje šumove...bol će prerasti u sjećanje. Bolno, ali ipak samo sjećanje! Jednoga dana i to sjećanje će značiti mnogo...bila je to noć u kojoj si još jednom bio TI i pobijedio, iako sada ne misliš tako...patina vremena dat će odgovor, kao i uvijek!

Jednom davno jedna pjesma je ustvrdila da su suze odličja. Moje pjesme - moji snovi. A za snove se vrijedno boriti. Sve dok nas neki moderni pijetli ne probude silikonskim kukurikanjem... dok urbana rulja čeka smaknuće još jednog sanjara.

Pobjeda, da. I iako se sada tako čini, nije Pirova. Svejedno... okus je gorak.

You do it to yourself.. and that's what really hurts.. you do it to yourself.. you and no one else..