Gotovo.

Još nije došao...the prijenosnik...ilitiga laptop...a potreba za pisanjem vječno gori.
Navukao sam se...izgleda...ili je ovo moj izlaz it vrtloga misli koje nikako da umru pod teretom vremena.
Pričam skoro svakodnevno s nekim jako joj bliskim ...otvaram oči polako...i nije lako ma koliko god tu razgovori bili ugodni za oboje...
Teško je prozvakati spoznaju da si se strahovito prevario u osobi za koju si bio spreman i umrijeti.
Još teže je postavljati si pitanja a tko je ona na kraju ustvari i bila...

Zašto je danas puno tražiti od nekoga da bude samo ono tko uistinu i je?

Je li krivnja i na meni tjs teškom i nepredvidiv karakteru kojeg se ljudi boje?

Huh...

Volio bih pronaći jednu novu, potpuno svježu i nepoznatu osobu koja bi mi zaokupila misli...i to ne seksualno...već onako, čudno emotivno...da brinem o njoj...i možda opet se pokušam osloboditi svih strahova od zaljubljivanja...

Jer ovo...ovo je bila lekcija koja se tek sazvakava...

Pitam se čime sam zaslužio u ruke dobiti ženu kojoj su od mladosti hranili taštinu...
Ženu koja je istrenirala ulogu žrtve svaki puta kad bi se suočila s problemom ili trenutkom odluke...

Neznam.

Ništa.

Kao ni ispravnost spartanskog odgoja mojih vlastitih staraca koji su stvarali borca...sada nespremnog na prihvaćanje ikakvih granica.

Who fucked up?

Ili se jednostavno neki ljudi ne smiju sresti?

Nakon svega jedna jedina misao me fascinira a u isto vrijeme i povrijeđuje...

Ja sam tu. Drski mali prepotentni gad prepun pitanja i analiza...osjećaja...

Ona?
Njezna i plaha?
Spava mrtva hladna gdje je i spavala proteklih 15 godina unatoč svemu šta je bilo.
Ali kao da nije ničeg bilo.

Žrtva?

Čega?

Svoje sebičnosti?

Želim naučiti i ja kako se to radi.

Ali ono stvarno iskreno...

Sve znaš, a tisuću pitanja. Najgora kombinacija!