postumno

Braslav Foka je bio istinski zbunjen.
Mislim, zbunjen. Toliko zbunjen da je neodlučno zastao nad kvalifikacijom vlastite zbunjenosti.
Od svih trenutaka da ga se zamijeni za sretnim slučajem preminulog mu polubrata Igora Ugora ler plivuckanje s punoglavcima bio je najtrenutniji. Ili bar visoko rangiran na listi trenutnosti.
Nevoljko je nagazio starog šulkolegu Silvija Sipu zvanog Reset, nakon čega se svima Jednima smrknulo, što su spremno koristili za nagađanja o tome koji su Drugi kojima je osvanulo. To je, pogađate, bilo najdobro jer tako nisu bili besposleni pa nisu predstavljali đavolje igralište dokona uma na kojem prvomisnici krste jariće.
Zacijelo će od sedam već raditi kvartovski Trgoplankton - hvatao je distancu od nagađanja Braslav - a punoglavci su navikli doručkovati i slične čudne stvari. Eh, da. Doručci.
Minipunoglavac je bio nezadovoljan bratovom nevidljivošću. To je predstavljalo vrlo ozbiljan problem čija je priroda iziskivala metodologiju egzaktnih znanosti. Naredio je opću vidljivizaciju i potražio novčanik.