Ručkić krčkić

Ugodno mi je ovo razdoblje: ne moram svakodnevno na posao, iako još imam nekih obaveza, ali, pročitah sve seminare, sastavih sve ispite, administracija obavljena (bar se nadam - ako nije, onda je to zato jer moj mozak jednostavno ne prima i/ili ne pamti tako dosadne zadaće), i tak... Sad sam svoja.

Nekim ljudima je dosadno kad im obaveze ne strukturiraju vrijeme. Meni nije. Dobro, ponekad pomalo jest, dok ne smislim što bih... I kad svratim na Iskricu pa ugledam uvijek isto. Ali, nije štos u tome da je to samo po sebi dosadno, jer onda bi mi bilo dosadno i svih ovih godina ranije, nego je stvar u meni, u tome što me sad (ne) zanima.

A ono što me, po svemu sudeći, sad zanima, jest ugađanje. Samoj sebi. Ljenčarenje. Nenaprezanje. Odem na plivanje kad je lijepo vrijeme (idem i danas), uživam u dodiru vode i laganom razgibavanju, vratm se doma, istuširam, uživam u ulju za tijelo koje se zove "Mirisi Kvarnera" (Dok sam ga kupovala, iz obližnje veže je izašlo nekoliko policajaca, svaki s tri-četiri puške u rukama, koje nisu imali kad su ulazili, kako mi je rekla ljubazna vlasnica dućana; ali nikoga nisu izveli u lisicama - možda je netko našao artiljeriju u novokupljenom stanu? Znam da u toj zgradi izvode nekakvu adaptaciju.), žvaknem smokvu, lubenicu, dinju ili popijem kavu bez kofeina, izvedem šaponju, izvalim se pred telku, pogledam nešto nezapamtljivo, zapeče me savjest jer niš pametnoga ne čitam, a onda si pomislim, ma, koga briga, taj nek si čita...

Ponekad mi se čini da je ambicija ishod neke spontane i globalne urote kojom nas vlasti, počevši od roditelja, zatim učitelja, onda poslodavaca, političara i svih mogućih moćnika, jednostavno drže u njima isplativoj pokornosti. Jest, volim novac, ali kad bih mogla dobiti ono što mi novac omogućava na neki drugi način - robnom razmjenom, altruističkim postupcima, ili jednostavno zato jer mi treba - ne bih prstom mrdnula ni za koga, osim za one koje volim, tj. za sebe, prije svih.

Pitam se kakvi bismo svi mi bili kad bismo ono "moram" maknuli s repertoara već negdje oko punoljetnosti i zamijenili ga s "hoću": ali bez potpore dobrovoljnih sponzora, npr. roditelja. Što bismo uistinu morali da bismo ostvarili ono što zaista hoćemo? Kad pogledam sebe, da, dosta toga bih i dalje morala, jednostavno zato jer sam to uistinu htjela, ali bar 70% onoga što sada moram ne bih, jer to sada moram da bih namirila cijenu prijašnjih utjeha kojima sam nastojala nadoknaditi nemogućnost da ostvarim ono što sam zaista željela. A to je, najkraće rečeno, oduvijek bilo nešto sasvim jednostavno: biti svoja.

A opet, nemreš tak retrospektivno špekulirati... Tko zna! Za ono prije... Znam za sada: ne volim morati. Osim kad nekoga volim, npr. svojeg starog šaponju, ne, čišćenje njegovih drekarija, koje mi neki dan spočitnu smrduša, zaista nije niti mirisav, niti ugodan posao, ali mi je draži od npr. slušanja/čitanja pijanih bljezgarenja. Mogla bih ja humano koknuti psa, uostalom, naživio se, već premašuje normu, ali jebiga, to je osoba koja mi je ne samo dosljedno, cijelog svojeg psećeg života, donosila radost, nego to još uvijek čini: još uvijek se raznježim kad ugledam taj njegov trapav, krznasti oblik, kad nemre dići stražnju šapu da se muški ispiša, kad me okruži lopticama dok buljim u monitor... Kad mi lizne nogu iz čistog mira. Dok hrče. To je zvuk mojeg doma.

Moja šrinkica ima teoriju da sam se uvalila u kredite zato da bih samu sebe motivirala da dignem dupe i odem na posao svaki dan... Sve više mi se čini da je u pravu. Sad mi to dizanje dupeta omogućava da otplatim ono što sam "morala" i ono što me tješilo jer to "moram". Ali, za 10 mjeseci i tome dolazi kraj! Eeeeee, onda bumo vid'li...

A u međuvremenu, uživam u ovakvim danima, kad nema dizanja, kad je dupe vrckavo u vodi, a plaća sjeda... A ja moram samo ono što hoću.

meni je trebalo dugo da skoknem sa moram na hoću, ali bez obzira uvijek je taj moram negdje ovdje prisutan da pogura hoću:) ugodno plivanje ( mora se radi zdravlja i forme:)