Ručkić krčkić

Sve mi je teže izabrati sliku za ove moje zapise u prvom licu: ni na jednoj se ne smijem. Ne zapravo. Nemreš to kad samu sebe slikaš. A možda nemreš uopće ako u tom trenutku i nisi blogznakak vesela.

Trebalo me je slikati danas u Deliicijama - eh, onda bi to bila moja prava vesela faca! Ovu već pomalo korodira grizodušje zbog slatkiša, iako ne zbog love, ne, danas sam bila stvarno šparna: prvo u Cekin, jer je ondje voda s okusom kruške, koju najvolim piti, manje od 4 kn, za razliku od Konzuma, gdje je 8 i pol, ili Mercatora, gdje je 7 i pol kuna; onda Mercator, jer ondje kupujem kukuruzni kruh iz neke pekarnice iz Grosuplja, koji se fakat super drži nekoliko dana, ali je mali i skup, iako jeftiniji od Pan-pekovog, koji je isto jako fin, a u Mercatoru imaju i jako dobru graševinu za lipu manje od 18 kn, koja je odlična u svakom jelu i bijeloj bevandi; i tek na kraju Deliciije, gdje se opskrbih jako dobrom tjesteninom po jako dobroj cijeni i svojim omiljenim grijehom, nougat prutićima, koji su poput koke, stvaraju ovisnost već pri prvoj konzumaciji, ali evo, ja ih nisam ni takla ima tome dobrih mjesec i više dana...

O čemu je današnji zapis? Ma, ni o čemu, zapravo... Zapravo odgađam odluku što ću za ručak. Kuha mi se nešto fino, jede mi se nešto fino, ali mi je teško mrdnuti. Evo, odoh po čašu vina, zlatnog muškata kojim se počastih jučer poslije fizijatrijskog pregleda, jer uvijek se počastim nakon spoznaja koje mi nisu ugodne: imam artrozu kukova. Nije katastrofa, ali ako tu činjenicu ne prihvatim i ne pozabavim se njome na odgovarajući način, postat će, a ja ću završiti na operaciji, ili u kolicima. U kojima ću vjerojatno završiti poživim li dovoljno dugo. Jer, ta je boleština progresivna, degenerativna i nasljedna. I zato molim konzilij da joj ne liječi uzroke, ne, nije to zbog toga jer me jesu ili nisu dovoljno voljeli u djetinjstvu, nego zato jer sam naslijedila majčinu tjelesnu konstituciju, skup s boleštinama, a pride i sklonost sjedilačkom životu (od oba roditelja), i da me ne znam tko ne znam koliko volio, elegantno bih ga odjebala ukoliko bi ta ljubav podrazumijevala veranja, pentranja, istezanja i naprezanja koja su mi oduvijek mrska.

Moj pas ima artrozu od svoje 3. godine, otkad ga je lupio auto, a sad ima 14 i pokretan je isto onoliko koliko i svaki drugi pas njegove starosti; pripisivala sam to Canivitonu, koji mu kupujem već 11 godina, a košta 500 kn i traje otprilike 2-2,5 mjeseca, elem da bi mi jučer fizijatrica rekla kako adekvatni humani lijek ima 20% izgleda da mi olakša tegobe, a košta 110 kn za 20 dana, ili oko 1000 kn ako ga odlučim primati injekcijama ravno u kritično mjesto, što boli, gadno boli, brrrrrrr!, ali ima 50% šansi za dobar učinak.

Ove zime sam krizirala zbog toga, stvarno sam se jedva kretala, pred liftom sam se potužila kolegici, godinu dana starijoj od sebe, zapitala se je li to reuma, a ova se zgrozila, "ma kakvi, još smo mi premlade za to...". Pitam se sad, koliko je ta njena izjava laž koju servira sebi, jer je premršava, izvrsna kandidatkinja za osteoporozu i rani klimakterij, ali ona o tome ni zuc, nikada, jedino primjećujem da se u zadnje vrijeme počela jako dotjerivati, šminkati, farbati i napokon po svojoj skeletalnoj pojavi vješati i nešto boja, za razliku od dosadašnjih tonova neboja, što može značiti prisutnost značajnog muškarca u njenom životu, ali isto tako i strah od starenja i dokinuća izgleda da izgledom privabi ikoga... Ta moja kolegica je, po mojem, jedna od najružnijih i najdosadnijih žena koje poznajem, iako sam je ja zaposlila, jer je izvrsna radnica, čisti junkie o tuđem mišljenju i zato uvijek voljna uložiti 110% u sve što radi, pa bilo to i nešto što nitko drugi ne bi, i da, ne volim je, ali je poštujem, i da, to je moguće, i baš zato je smatram poučnim primjerkom.

Eh, da mi je biti mai na godinu dana, pa da se odmorim! Ili juicy, s njenim problemima od kojih ne spava, jel bi smanjivala sise ili izbjeljivala zube ili oboje, i kako će preživjeti istarske mace bez njene skrbi i gdje su ti humani alfe sad kad ih stvarno treba...? Da mi je biti ona stara koja se naprči kad se slika jer joj pamet postavlja neprobojnu granicu spoznaji da je moguće podići foto-aparat, i vjerovati da sam zbilja privlačna svakom oportunističkom kretenu koji mi pošalje poruku, navabljen očiglednom glupošću moje face, poze ili izjava o čvrstovalutnoj solidnosti u profilu...! Da mi je biti The Baba ili smrdljivica aktualno i otkrivati genijalnost u svakome tko je prema meni ljubazan dok traje kava, točnije, dok se ja urokavam na ovaj ili onaj način, i zaista, od srca vjerovati da su svi oni genijalci koji su mi bili genijalni dok im nisam prešla neku njihovu granicu, idiotsku, očito, zapravo licemjerni kreteni ograničenih svjetonazora, koji su, u osnovi, uvijek pogrešni, jer samo sirotinja ovisna o jeftinoj žestici može biti poštena i ispravna... Eh, da mi je odgoditi spoznaju da starim, da nisam onakva kakva bih voljela bit, da više baš i nemam izgleda takvom postati, da moram poželjeti nešto drugo, da moram biti drugačija, i da se grdno oko toga moram potruditi, a da mi se ishod ovakvoj kakva sam sada ni najmanje ne može svidjeti, a to je najgora muka, zavoljeti to što moram i jedino mogu biti, zavoljeti tu svoju facu bez iskrenog osmijeha, naučiti tu svoju facu da se zaista smiješi, i onda ću je voljeti, hoću, onda ću to moći...

I to vam je to, za danas... A ja još uvijek ne znam što ću kuhati.

probaj trpikedurancijesgledancima
kažu kako su fantastične za liniju

ono,
skreneš sa svake linije
dižeš revolucije i tako to

Stari, vidim ja da se tebi jebe, a još uvijek nejeben... A jebga!

prosto razmišljam promijeniti horoskop
ko ga jebe kada nema seksa, jel!

Skuhala šnicle na naglo i salatu od paprike i paradajza s vlascem i češnjakom. Ma, jednostavnost je nerijetko zaista vrhunski dobra!

U stvari, ključ JEST u jednostavnosti: izbor je binaran, ili okriviti svijet što ti nije onako (što nisi onakav/onakva) kako želiš, ili apstrahirati sve moguće kauzalne nizove i jednostavno krenuti od sadašnje točke, kakva god ona bila.

Prvi način je neusporedivo ugodniji, iako ne i lišen frustracija, jer stvarnost ima zaista neugodnu navadu demantirati naše samoobmane, ali vješti okrivljavači će uvijek naći načina da okrive nekog ili nešto za njezine bezobzirne uzurpacije, u nadi da će biti potpuno dementni u trenutku kad ona konačno i neupitno prevagne.

Drugi način je neusporedivo neugodniji, jer prije svega podrazumijeva prihvaćanje vlastitih gluposti i demantiranje vlastitih (tako ugodnih, ah, tako zaštitiničkih!) samoobmana te pronalaženje načina da se živi i bez njih, a blogme i da ih se ubuduće izbjegava - to je, otprilike, kao odvikavanje od pušenja; ili raskid s nekim koga stvarno voliš, ali vam je zajednički život čisti pakao. Moraš prihvatiti da toga jednostavno više nema, da ostaje rupetina, krater, provalija, i da je nije moguće ispuniti ničim, jock majci, tu je, a ti lijepo oko nje i oprez!

To je, valjda, kao razvod braka s nekim s kim imaš djecu, a pride i stanuje u susjedstvu. Pa ajd ti sad kreni dalje...

Dobro je neki dan napisala boža na onom konziliju, ajte vi pristanite biti babe, udebljajte se četrdeset kila, pa da vidim jel bute imale epilepsiju... Je, al nekak je otmjenije imati epilepsiju nego biti baba, kaj ne? Tim prije kaj za epilepsiju (kao i neuroze, psihoze, depresije i komulzivne opresije) IMA lijeka, a za nebuloze i babstvo jock.

*komPulzivne

I da se razmemo, mene ne muči moj odnos sa suprotnim spolom, tu još uvijek ima zanimanja, iako ne baš i zanosa, a mislim da će ga uvijek i biti, sva je sreća što je percepcija silno fleksibilna i što nam se vremenom sve više sviđa ono što nam je slično; uostalom, meni je to uvijek bilo teško, to uparivanje, i sa zdravim kukovima, i viš, uvijek sam mozgala jel to zato jer su mi kukovi prilično široki u odnosu na ramena, a ispalo je da nije, nego zato mi je teško prihvatiti ljudske nesavršenosti, počevši od vlastitih... U stvari, mogu ja njih prihvatiti, ali mi je teško praviti se da ih ne vidim.

*zato JER

Ma, koga briga... Zapis ispunio svrhu, tj. vrijeme. A sad je vrijeme za nešto drugo. Nougat prutić :-)) Odoh vam ja, adio, i lijepo se imajte!

hahaha:))))