Ručkić krčkić

Želje, smisao, živjeti, ne živjeti... Dvaput u životu sam bila suicidalna - s 14 godina i uoči 40. Iako sam uvijek trudim biti upućena u to kak se koknuti bez prevelike patnje, sad više o tome ne razmišljam kao o želji da me nema, nego o obliku kontrole kvalitete života koji živim. I uopće nisam sigurna da bih se koknula čak i kad bi ta kvaliteta jako podbacila, jer - ne znaš. Nikad ne znaš, a dok si živa, možeš se i ugodno iznenaditi. Svejedno, voljela bih kad bi u RH bilo moguće naložiti liječnicima da te ne mrcvare na aparatima ili da me humano dokinu kad bolovi postanu jedino čega mogu biti svjesna.

No, zato jer sam dvaput ozbiljno razmišljala o dokinuću, a jednom nešto i poduzela (u 14. godini svojeg, ah, tako friškog, tako neiskusnog življenja!), ozbiljno sam razmišljala i o željama i smislu svojeg postojanja. Želje nisu isto što i smisao, naime. A lako ih je pobrkati.

Mislim da neću ovdje napisati što je moj smisao, jer nema smisla, to je jako, jako osobno i vjerojatno drugačije za svaku osobu, ali želje, njihovo ispunjenje ili izjalovljenje, njihovo razlikovanje od smisla, viš, to bi već bila tema koja bi nekome možda mogla pomoći da drugačije vrednuje svoje življenje i da si druge, drugačije i neočekivane šanse.

Vidite, masa želja je kulturalno uvjetovana: vjerovali ili ne, u nekim drugim dijelovima svijeta ljudima naše sasvim uobičajene želje - ljubav, veza, djeca, vlastiti dom, uspjeh na poslu - uopće ni ne padaju na pamet. Odrade njihovo ostvarenje sasvim usput, nimalo ponosni ili nimalo posramljeni ako se ne ostvare, jer uopće nisu tema njihovih razmatranja. Ali, nešto drugo jest. U nekim pak drugim kulturama su se skloni koknuti za puno manje promašaje nego što bi nama uopće stvorili nelagodu, i tak, sve vam je to relativno, prostorno, ali i vremenski ograničeno.

Nije ni smisao sasvim samostalan: u nekim kulturama, to je biti dobar vojnik, ili dobar građanin, dobar radnik, dobar roditelj, ilitiga, skraćeno, dobro se uklopiti u sustav vrijednosti koje ta kultura cijeni. Osobne želje su pri tome sporedne, ako ide, dobro, ako ne, frigaj ga, one su više, onak, ukras pojedinčevog života, pa kad ga hvalimo, reći ćemo "On je dobar menadžer, ali i lijepo pjeva, bio je treći na festivalu tom-i-tom..."

Javni smisao, naime. Intimno, naš smisao može biti nešto sasvim deseto i možemo ga subverzivno profuravati ispod tog javnog, koji treba ispuniti tek toliko da bismo imali mira za svoj vlastiti; jer, hebga, nemreš se baš smisleno osmišljavati u kaznionici ili mrtva. Bar mislim... kajaznam... Neki su u zatvoru cijele karijere izgradili i onda vodili narode... hm.

No, rekoh da ću o željama... Vidite, i one su vremenski i prostorno ograničene. I ako si daš šansu dovoljno dugo poživjeti, uvidiš da je tako, uvidiš da neke od njih moraš pustiti, a da je život i dalje good, štoviše, čak i bolji kad naučiš živjeti bez njih, kad odustaneš od nečega što ti ne ide ili što jednostavno ne možeš ostvariti i posvetiš se nečemu što ti ide i što možeš. Jer, uspjeh je lijep. Veseli. A nije nužan. Možda je najljepše jednostavno otkrivati što ti je sve dobro, u čemu si sve dobra.

A mudrost... hm. Jučer sam sanjala da je uz mene leglo neko biće, prelijepo i dobronamjerno, ali polumrtvo. I ležeća ja sam se sledila od straha, od tog polumrtvog bića pored mene, a uspravna ja, koja je sve to gledala, dograbila je neku alatku, svijećnjak, što li, i stala divljački umlaćivati to polumrtvo biće, koje nikako da izdahne do kraja, i u jednom zamahu, shvatim, ajme, pa sve sam to ja, pa to biće uopće nije loše, zašto si to radim???

I od toga sam postala mudrija: ne umlaćivati svoje želje. Dati im mjesta pored sebe. Neka ih. Ne moraju one živjeti punim životom, ali čemu ih ubiti? Tko zna, možda još mogu ogrijati, razveseliti.

Ako ih nema, nikada nećemo saznati. Ako nas nema, kako ćemo znati?

ipak si ti mudrica
neka govore što hoće
ali ti to ne oduzmu

A gle, stari moj, ako si pametan, mogu ti uzeti samo vrijeme i/ili novac, a ako si mudar, onda samo novac.

E,draga gospođo,baš sam nešto sinoć razmišljao o vama,pa mora da se radi o mojem astralnom biću.Molim vas da slijedeći puta upotrebite nešto lakše.Još me boli glava od tog svječnjaka.

I da Rex Tor nema smisla za humor
tko je to rekao!?

...kontam nešto...život nam nudi samo dvije varijante...da ili ne...varijantu možda su izmislile kukavice...često treba i istini pljunuti u oci i napraviti po svome...

Ako mene pitate, ful je normalno bit zeru suicidalna u pubertetu i u četrdesetima.
Čak i ako sami sebi učinimo nešto što nam SKORO ugrozi život.
Previranja su to, previranja nemila..

Užasno je glupo što si neki ljudi u jednom od tih razdoblja oduzmu život.
To da.

Sad..zašto nikad nitko javno nije rekao da su suicidalne misli normalne?
To ne kužim.
Biće bi se prodavalo manje štaka.

Razmišljati o smrti je jednako normalno kao razmišljati o životu.
Čak i poželjno, na neki način.
Lijepo je živjeti kad pomisliš da k'o iz pičke moš bit mrtav svake sekunde.

A želje i smisao?
Hm.
O tome bih morala malo razmisliti prije nego napišem nešto turbo mudro (glupo)

Na prvu mi se čini da su želje važnije od smisla.

Tko god ima suicidalne misli neka ode u Afganistan.Time će riješiti sve nedoumice oko toga,za sva vremena.

Njima ispunjavamo kutijice a ostvarivanjem želja zatvaramo poklopce na kutijama.

Eh..Rekše, brijem da je manje autodestruktivno par puta u životu mislit suicidalno nego izabrati zanimanje vojnik:)

The smisao je..kajaznam..nekako snažna riječ.Presnažna da bismo suvislo mogli spoznati.
Brijem da smo skloni preuveličati kad govorimo o smislu.

Zato mislim da bi smisao trebao nadoći sam od sebe.
Uz germu ostvarenih/neostvarenih malih i intimnih želja.

hm.Zvučim zeru defetistički.

hh..odustala od traženja smisla bez previše fajta.Prihvatila da ga nemrem nać i kvit.

određena doza suicidalnosti je već uzimanje pljugice u ruke

Imam jednu teoriju.Bolje ubiti onoga koji te navodi na samoubojstvo,nego sebe,pod uvjetom da izbjegneš kaznenu odgovornost.A najbolje bi bilo ignorirati ono što nas na to tjera.Kinezi kažu:Lako je umrijeti,ali još teže živjeti.Treba se boriti za život.Danas nam je možda beznadna situacija,a sutra će biti bolje.Život je sinusoidalan.Niti je sreća konstantna niti tjeskoba vječna.

Prije bih rekla da sam fatalist.Ne brzajmo.
Smisao će nadoć tražila ga ja ili ne.

i sam sam mislio dok sam palio, ma ko ga jebe

Kre, moj život je snažno određen hormonima.
Priznajem, bacite kamen.

Ali sam ziher da sam preživjela jedan pubertet.Bum i drugi:)

Blog vas mazo, al ste se raspisali...

a čiji nije, kurac se cijeli život možeš voditi isključivo razumom

Rekše, znači, nisam sebe zviznula, neg tvoje astralno biće? Eeee, viš, zato mene danas uopće ne boli glava... A kak je tebi? Jel se u glavi bar sve posložilo kak treba?

Sita srčem pivkana i guštam.

Božo, ovak, želje su ti kao tvoja obleka, u tvojem broju i po tvojem ukusu, a smisao ti dođe nešto kao moda. Žišku?

Još da mi je tad netko rekao da će proć..ih..
Samouka sam kad se priča o samospoznaji.Što možda i nije loše.

Aphiše i krelče: život ne živimo samo voljom, nego i nevoljom. I obje jednako vrijede. Dok jedno ne prevlada.

eto vidite kako je malo potrebno za sreću
ona stvar prije i cigareta i pivkan poslije
i sreća je tu, želja zadovoljena i tko ga jebe!

Pa da.
Smisao možeš preuzeti ili ga izgraditi.

Čekte malo, idem si umućkat beskofeinsko kafče...

Ali mislim da je (brate) teško graditi ga planski.Nadođe..
I mijenja se.

A,dobro je,dobro.Više fantomska bol,s obzirom da se radi o astralnom.

Recimo, danas sam išla na kavu u nekakvim dimijama, sportskoj majici i čizmama.
Oku modnog znalca vjerojatno nespojivo-
A ja sam se baš dobro osjećala.

Ajd, baš mi je drago, Rekše, što ti astralca nisam umlatila, ako opet dođe, dat ću mu mjesta :-))

Prst u oko modi.
Prst u oko smislu.
Sve dok sam živa i barem malo vesela, meni dobro.

bižičnica
volio bih te vidjeti tako obučenu
možda bi se opet zaljubio u tebe
ups, pobiglo mi, jel da nisi niti znala
ma niti slutila nisi?

:)

A eto, ja se jučer zdeprala zbog tih svojih kukova i koljena, ono, pukla mi pred očima perspektiva nekretanja ili kretanja kakvo nikak ne bih htjela, pride bijes što liječenje uvelike ovisi o financijama, kadli danas, paz čuda, ponudi se ona skupa injekcija samo tako, da dođem kad me volja, a i terapija iza ćoška, a sve za osmijeh, i paz sad ove moje silne slabosti karaktera, life's good umjesto crnjak, e hebga!

eto!

Ma znate kaj, ja vam imam frenda, bivšeg dečka, štoviše, čovjek ima locked-in sindrom, što će reći, nemrem mrdnut ni komadić tijela osim očiju, i ajde, nije najgori slučaj, može se i smijati, i živi, i sretan je povremeno, i njegovo četvero djece ima oca i nema reklamacija, baš im je drag takav. Pa vi meni sad pričajte kak sreća nije moguća ako ti nije vako ili nako - gluposti! Uvijek je moguća. Kao i nesreća. I uvijek je, bar djelomično, stvar izbora.

a zglobovi su kao vrata koja škripe.Sve kaj im treba je smanjiti opterećenje, podmazati i razgibati.
Plus malo stpljenja.

vega
da te utješim
5120,00 kuna
nude mi inekcije za koljena
navodna će biti kao nova
samo treba mi godinu dana
a poslije ponoviti isto
nema da nema

Samo molim lijepo gospođo,bez teških predmeta.Pozdrav svima,odoh na put,ali ne astralni.

*nemre - ono M je, valjda, frojdovska omaška iz čiste trte

hhh

Znam, stari, sve mi doktorica objasnila, i nisam ja to odbila, samo sam rekla da trenutno manjka sredstava, a onda danas puf, veli čovjek, dođite kad sam dežuran, ne treba recept, ne treba uputnica... Nemreš bilivit!

Rekše, sretno ti bilo i pazi da ne zađonjaš pored neke koja je gora neg sam ja ;-))

kaj je to moguće
upiši i mene!

evo komplikacija..

Starane, ti se nisi nasmijao.

jebga.

zijeev..zveknula me pivica.
Idem malo prileći.
cmok!

božo moja
ne smijem se često
zapravo ne znam jel se smije smijati ako smijeh potiče iz glagola smjeti
bljack!

cmock za leći i tebi
sanjaj me nježno!

Starane, polako, da vidimo kak će to sa mnom ispasti... Ma, u stvari, mene je trta tih injekcija, rekla sam "možda", prvo ću se ponovno poslikati, pa ako taj dobrohotni liječnik procijeni da bi trebalo, a onda nek puca. A ja se nadam da možda prođem i bez toga.

(Sad bu opet netko napisao da se volim uslikavati.)

Bok, božo, bok, društvo, idem i ja polako, smlavila me ova sparina... A ti, stari, mrdni dupe do mora i razgibaj koljena! :-))

žurno sam morao utrpati u čašu kuglu jagode, kuglu čokolade i kuglu vanilije, frka brte mili

spremam tako i mislim si...
prije ili kasnije shvatimo da nema happy endinga. jedno vrijeme sam mislila - shvatit to - čim prije, tim bolje.
ne mislim to više, denial je nekad sasvim dobar pojas za spašavanje.
ali, zapravo je dišpet ono što te utrpa u čamac i odveze na kopno.
ako cilj opravdava sredstvo, a cilj je bez većih turbulencija i oštećenja odvozit vožnju do kraja, dišpet je sasvim u redu.
dišpet sebi - djetetu, starcu, sebi nesretnom, lijenom, nemoćnom, i svemu onome što te takvim čini.
a netko kaže da je nekakav libido snaga. ih :)