Mic, mic...

Prvo imam tišinu u sebi, danima nemam potrebu ništa reći, a niti napisati, ali mi odjednom dođe da moram...ako nisam kod kuće, trenutak prođe, pa mi se poslije ne da.
Koliki su neispisani romani ovako propali :)
A u stanju sam bila napisati stranice o takoreći ničemu...a sve to samo u slučaju, kad bih uspjela uhvatiti trenutak...

Onda sam odlučila, da ću si nabaviti mali recorder, pa ću u njega ispričati svaku priču, zgodu, misao, sve što bi mi tog trenutka palo na pamet, sve što sam željela napisati za sebe ili nekog drugog. Jer bilo je toga, stvarno zanimljivog iz cijelog svijeta, ali...
...čim bih se mašila spravice, nekako bi me prošlo. Kao kad mi se prispava i maknem ruku da ugasim svjetlo i gotovo, više mi se ne spava. Tako i ovo. Sama namjera, predumišljaj, me koči.

Na mojem faksu se nije učilo o pisanju.

Ne, nama bi profesor ubrao u polju pregršt biljaka i mi bismo ih trebali sve prepoznati ili odrediti po ključu i dati im latinsko ime...ili...posjetili bi špilje s kojekakvim špiljskim insektima, koji bi milili po zidovima, a mi bi se studenti osjećali kao Indiana Jones... pokušali smo vidjeti čovječju ribicu i vidjeli je, određivali netopire, o kojim se vrstama radi, gdje se i kako gnijezde, razmnožavaju, pa onda vrste guštera i njihovo razmnožavanje, trakavice, metilji, njihova jaja, učili kako se pripremaju trajni preparati i jednokratni, kada na ono što promatraš pod mikroskopom, kapneš vodu i onda to što vjernije nacrtaš.
I dosta je bilo drugih stvari, kao presađivanje kože miševima, uvijek bi mi bilo žao mišića, vađenja krvi samom sebi, kad je trebalo ubosti vlastiti prst za kapljicu krvi, uvijek bi mi ruka nekako zastala par milimetara iznad...na kraju bi me prijateljica upiknula, onda gledanje eritrocita i leukocita pod mikroskopom, brojanje i određivanje krvne slike...anatomija, genetika, fiziologija, organska kemija, biokemija to se sve učilo na mojim faksovima i još puno drugih jako interesantih stvari.

Dakle, pisanje nije moja specijalnost. Ali potreba za njim jeste. Kako to dvoje pomiriti?

Ništa, ja pišem e-mailove i sebi ih šaljem.

I što sam zapravo danas željela reći?

Ništa posebno, možda to, da ležim u prevrućoj, polumračnoj sobi, s laptopom koji pomalo grije...vani cvrčci cvrče, da, da, na čvoru crne smrče, u daljini se čuju valovi i glasovi kupača, vrata od terase su mi poluotvorena i svako malo mi uleti kakva debela zujara, ali kako uđe, tako i izađe...lijeno je poslijepodne, ventilator na stropu vrti i čuje se lagano zujanje...čak ni psi ne laju...a ja bih najradije zatvorila vrata i stavila klimu do daske, ali...neću, jer možda Žućo navrati, iako ga nema već danima, odvikao se od 'svoje' kuće...ponekad ga sretnem na cesti, mršav je i ne čini mi se dobrog zdravlja, iako je uvijek u pratnji neke trudne mačke uličarke, ipak, bojim se da je bolestan, nekako mi se čini uplašen, mali i izblijedio.
Eto, zato stenjem u vrućoj sobi, za svaki slučaj, ako Žućo naiđe...njegova zdjelica s hranom i vodom ga čeka u sobi.

Isto i kod mene. To bi ti bio next level. Dobro je to. :-)
Žućo živi život :-) zna on gdje će te oporavljati od istoga. Ne brini.

-Da, možda Žuki i ima život, al ja ga nemam :)

Imaš, imaš :-) eventualno uvesti neke novitete :-)

hej...ženo...jesmo li to uhvatile istu neku nit...čežnje, želje...ili je to samo ljetna žega?

Haha jusi provalila si vic godine ako ne i desetljeca
Ti da nemas zivot ;()

btw imaš na mobitelu diktafon (ili snimač)...i moš to rabit. ja često dok sam na savi šećem pustopoljinom i tada mi se misli roje. kažem, zapisat ću kad dođem doma...no kad dođem doma do lapa..sve nestane. pa sam bila ljuta zbog toga i potom uhvatila par takovih stanja na diktafon..mobač sigurno uvijek imaš sa sobom...naprosto uključi i pričaj!

Juicy ti si bomba od žene. Al, vrućina je, pa ti se ne da. To se reče: Omarina! (a ne nemam život).

Žene i cure...prvo i prvo mai, moj telefon je neki od 160 kuna, jedva da mogu pričati s ljudima, a kamoli da ima diktafon...osim toga, taj mali diktafončić sam bila kupila prije jedno desetak godina...e, baš me precjenjujete cure, hvala vam na tome

...a ti paška pomali jesi u pravu, a pomalo i nisi...ne da mi se, jer nema nikoga, to ti je to...a to je sasvim drugačije od onoga, nema nikoga, jer mi se ne da :)

San, nije vitz, ne žalim se, tako mi je, kako volim da mi je, a volim da mi se ništa ne događa i nisam željna, čak niti ponekad...valjda je to ono pravilo, kolika ponuda, tolika potražnja, a ponuda je - nula, dakle i potražnja s moje strane je takva

...ali postoje stvari koje su mi ugodne, npr. sad, sjedenje na mojoj terasi dok vjetrić pirka, odmarati pogled u zelenilu, osluškivati glasanje nekih čudnih ptica (šojke?)...zvonik iz starog grada je upravo odzvonio 6 udaraca, bijeli oleandri se miču na vjetru (asocira me na, dok palme njišu grane, al nema veze), zrikavac ga pili uporno s nekog bora u blizini

Sinoć sam napravila eksperiment...s obzirom da znam da u ovoj mojoj makiji,ispred moje kuće ima slavuja, našla sam na youtubu pjev slavuja i pustila ga na najjače s terase...haha, odjednom su se počeli javljati s raznih strana...

...pa onda mali ćuk...glasa se noću kao ćuuuuk, ćuuuuk...za njih nisam pronašla odgovarajući glas

...da, slavuj izvija pjesmu predvečer i noću, naročito je krasno noću, kad se ništa drugo ne čuje

JULIET

Wilt thou be gone? it is not yet near day:
It was the nightingale, and not the lark,
That pierced the fearful hollow of thine ear;
Nightly she sings on yon pomegranate-tree:
Believe me, love, it was the nightingale.

ROMEO

It was the lark, the herald of the morn,
No nightingale: look, love, what envious streaks
Do lace the severing clouds in yonder east:
Night's candles are burnt out, and jocund day
Stands tiptoe on the misty mountain tops.
I must be gone and live, or stay and die.

Romeo i Julija razgovaraju, je li ptica koju čuju slavuj ili je ševa, jer slavuj pjeva noću i pred jutro prestane...

zovi me na piće
imaj diktafon i snimiti ću ti ljubavni zov čuka
onaj čuuuk!