Ručkić krčkić

Ujutro sam taksijem otišla naručiti se za MR koljena, koji će mi jedan utjecajni znanac vjerojatno isposlovati ranije nego što je ovo službeno. Prošetala sam se do tržnice, uzela lubenice, trešanja i jaja, a onda usput sjela u Zlatnu školjku, u koju zalazim desetljećima, ali već dugo nisam jer je promijenila vlasnike i postala kakti jako otmjena - paaaaaaaa... kaj da velim? Neloše, ali niš naročito. Ajmo reć da je omjer cijene i kvalitete zadovoljavajući.

Bila sam na svim hrvatskim otocima, osim Lastova i Dugog, i jela u svim najboljim restoranima na svakom otoku. U nekima od njih, dan-danas, kad svratim, ne jedem s menija, nego se kuha "za mene". U svakome od njih sam račun najčešće podmirila sama, ali nerijetko je i kuća častila, iz čista mira, samo tako, jer časte "kad netko zaista uživa u jelu", ili zato jer sam "lijepa žena", ili zato jer sam "dobra gošća". U mnogima od njih sam, naime, bila sasvim sama.

I nikada svoju vrijednost, ili privlačnost, ili bilo što svoje, nisam mjerila time koliki je račun netko spreman platiti da bi bio u mojem društvu. Puno se više ponosim činjenicom da ja sama mogu podnijeti neke izdatke nego time da nekoga mogu navesti da me časti. Onaj drugi, muškarac, taj treba pridonijeti užitku u jelu i piću. Kako može; ako ne može podnijeti račun, ili činjenicu da ga ja plaćam, a hebga, onda ću ja solo, a s njim na pivu.

I glečte, nije to bogznakakav luksuz: luksuz je svakog dana hrdati po finim restačima. Moje frendice i ja smo godinama jednom mjesečno obilazile zagrebačke gastronomske zvijezde i klasike i uopće to nije bilo nešto što npr. profesorska ili novinarska plaća ne može podnijeti. Prestale smo kad su u restoranima zabranili pušenje; da nisu, još bismo se tako družile.

A uslikavanje kave... Pa, zakaj ne? Uslikavaju se friško ispečene pite, pripreme za kotlovine, plićaci u kojima smo se netom brčnuli... Zašto ne i piće s nekim tko nam se svidio? Sjećam se halabuke koju su izazvale slike s kjeletovog rođendana na kojem sam i ja bila i dan-danas mi nije jasno kakvu je to tankoćutnost povrijedilo u iskričarskim blogerima. Pa ovdje se paragoni ispravnog blogerskog ponašanja bar jednom tjedno pohvale svojim izvanbloškim druženjima, zašto ih onda netko drugi također ne bi imao, pa i dokumentirao?

Meni je to daleko manje neukusno nego uslikavanje droljasto odjevene maturantice, koja nema pojma da joj je slika na sajtu gdje se svako malo nekoga optuži za pedofiliju i ine seksualne devijacije. Djevojka nije ništa skrivila, ali njena je teta, po mojem mišljenju, tipičan primjerak suvremene (posredne) roditeljice koja hiperseksualizira dijete, a onda kriči iz petnih žila (danas nije, koliko sam vidjela, dakle, ovo je hipotetski primjer) kad je neki vremešni muškarac, naviknut na dress code, tj. na činjenicu da se žena izazovno odijeva onda kad je spremna prihvatiti izazov, odnosno, koji njenu pojavu shvaća u smislu "što je pokazano, to je i ponuđeno" poželi poševiti. Kad pogledam svoje studentice, stvarno ne znam jesu li mi kolegice ili učenice, ne mogu im odrediti godine, a blogme ni namjere... Jer, u moje vrijeme se znalo kako se odijeva za fakultet, kako za babinjak, kako za lov. I nisu bezveze ona silna upozorenja kojih sam se naslušala, "skupi noge", "presvuci ovu suknju, nećeš mi takva u školu", "nema šminkanja prije šesnaeste"... Ima to smisla. I za cure, i za sve oko njih. Sve su to signali koji i muškarcima i ženama olakšavaju snalaženje.

Naravno da ne mislim da je takve djevojke sasvim OK dovesti u neugodnu ili čak nasilnu situaciju... Ne, ja bih prva vrisnula da se cura ima pravo odjenuti kako god želi bez strahovanja hoće li je neki uspaljenko napastvovati, bio star ili mlad. Ali, budimo realni: to je onaj feministički štih koje smo upile više apstraktno nego konkretno. Jer, konkretno, muška percepcija je takva kakva jest i staran je napisao istinu: malo ih je koji bi pitali za godine. Čak i mene, definitivno staru koku, kad mi spadne broš i otkrije nesankcionirani komad poprsja.

I tak... Ja vam zapraf više nemam love. Imala sam nekoliko perioda u životu kad sam imala više od prosjeka, i nekoliko kad sam imala manje od prosjeka. Sad imam dovoljno za platiti sve namete i onda mi ne ostane više ništa. Današnji ručak podrazumijeva ustezanje u nečem drugom, još ne znam čemu... I ne pada mi na pamet tražiti frajera koji bi svojim bonitetom promijenio situaciju. Jock. Ja imam plan, provodim ga, i za manje od godine dana, opet sam ja među imućnijima. I to cijenim kod sebe. Bilo bi mi silno mrsko određivati gastronomsko-hotelijersku cijenu svojeg međunožja.

Haug!

nikad od tebe sponzoruše.

Nikad, fakat...! Ali ne zato što nema/nije bilo potencijalnih sponzora, nego zato jer ja nemrem podnijeti da me netko sponzorira, ilitiga "usmjerava", "ograničava", točnije: naplaćuje u naturi ono što mi daje u parama.

Nice, Thx

ZJATKICA ZNAM KOJI TE IDIOT GUZI

:)