Ručkić krčkić

Svijet oblikuju skorojevići. Oduvijek. A starosjedioci, oni glavešine, plavokrvci, ukorijenjeni, eh, oni imaju povlasticu manjka ambicije; lijenosti, otmjene i civilizirane, ako su je zaslužili upornim ostajanjem na mjestu, skorojevićima unatoč i uz njihovu pomoć, u zamjenu za malo naklonosti i poneku kćer udatu za lovu i svježu krv.

Svijet oblikuju i malograđani, ah, toliko slični skorojevićima-dođošima, sa svojom dubokom sviješću o tome tko je doktor, tko sudac, tko predsjednik ovoga ili onoga i o svemu otmjenom i skupom i taman izvan dohvata.

Svijet oblikuju svi oni kojima nije dosta, koji imaju nešto za dokazati, ne samo sebi, nego i selu, kvartu, susjedu, ocu, majci, svi oni s diplomama uokvirenima u dnevnom boravku i titulama ispred imena na poštanskom kasliću. Počevši s dipl. + nekaj. Na što se ukorijenjeni prezrivo smijuckaju.

Ali, ukorijenjenima su dani odbrojani, a skorojevići neumitno stižu na njihovo mjesto. Uz malo sreće, i oni će postati dokoni, otmjeni i civilizirani. Ili će ih smaknuti vlastita glad: izgorjet će od nenamirenosti. Precijenit će se. I zato neće potrajati. Kao ni ukorijenjeni, nenaučeni na neimaštinu, nenaviknuti na gladovanje, bespomoćni usred svojih krasnih drangulija, među kojima su, negdje, i njihove izgužvane diplome. Kojima se nikad nisu ponosili, zašto bi, pa to je nešto sasvim prirodno... A nije, ne svakome.

I meni to nije niš čudnoga. Ta svijet se već toliko puta promijenio za mojeg života, ponekad i dopadljivo, češće nedopadljivo za moj ukus, da bi se zbilja bilo blesavo čuditi. Ja nisam od onih duboko ukorijenjenih, bliža sam malograđansko-skorojevićkom porijeklu, ali eto, dio familije je imao prilike iskusiti obilje i otmjenost pa sam i ja, čim smo se malo potkožili, naučila zaključiti da mi je dosta; i ne satirati se ambicijom. Ili sam tako zaključila jednostavno zato jer sam zbilja pametna? I jer mi je zaista bilo dosta. I jer mi mišljenje drugih nije moglo dati ništa što bih jako žudjela ili trebala. Uostalom, svi me poznaju oduvijek: valjda već nešto misle o meni. Dobro ili loše. I teško da će se predomisliti.

I drago mi je što me nije preuzela ta skorojevićka crta, koju je imao moj otac, ali je istovremeno bio i strašno lijen i zato vječno konfliktan i nadrkan. Ja nisam toliko lijena, potrudit ću se da mi bude dobro, ali dobro mi je kad mi je dovoljno, ne žudim za obiljem, ni u kojem smislu, čak ni ljubavnom. Iako trebam više nego samozatajni i skromni.

I moja je jedina ambicija bezbrižnost; a to nikad nisam iskusila. Ni u djetinjstvu. Jer je sve uvijek bilo tako neizvjesno, u kući, izvan nje, u cijelome svijetu... A nisam tak tupava da to ne vidim, da povjerujem da će ono što mi se sviđa potrajati, da će se netko pobrinuti da mi bude dobro, da će sve biti dobro. Ah! Ali, naučila sam povremeno zaboraviti, kao između trudova, kažu mi frendice koje su to iskusile, ili grčeva kad izlazi bubrežni kamenac (to znam i sama), kad me preplavi blaženstvo, kad uronim u trenutak i ne mislim ni na jedan drugi, ni prijašnji, ni budući, kad predahnem za plutanje po valovima, kad skupljam snagu za zamah ako se razulare.

Svaka sila za vremena, a?
...
Imate pravo.
Itekako imate pravo.
:-(

Gle, jutarnji, ono kaj ti pokušavam reći (ali ne samo tebi), jest da nije samo sila djelatna, nego glad, ambicija, potreba... I da za sve postoje razlozi. Meni se sviđa kod došljaka ta njihova radišnost, spremnost da nauče, da se izlože kritici, da se natječu, a počesto i da se prilagode, da steknu običaje kojima će steći i naklonost nove sredine. Puno više mi se sviđaju takvi dođoši nego blazirana zagrebačka mladež kojoj je teško dići guzicu prije podneva i koja sve čeka na tanjuru, ali je jako spremna zamjeriti ambicioznom dođošu što je stekao/osvojio ili napravio nešto što bi i oni sami htjeli.

Ti si se jučer zakvačio s jednom došljakinjom koja u sebi nema ni te radišnosti, ni ambicije, ni prilagodljivosti, a zato i pizdi. Zato nemre shvatiti da netko doma drži psa i čisti njegove kakice kad ostari i nemre usrkavati do šetnje, jer u njezinom kraju psi nisu za kuću, nego za pred kuću, na lancu, a navečer ih se pusti da u čoporu love sitne nametnike i plaše neznance. I takvi psi jesu opasni, ali i potrošni. Ja to shvaćam i zato me nemre raspigati svojim uvjerenjima, iako može svojom lijenošću da ih mijenja, dokazima unatoč.

Isto kao što me ti možeš raspigati svojim uvjerenjima, za koje baš i nemaš dokaza, jer su jednostavno urbane legende. Eto, postojale su i u moje doba, samo su na meti bili Dalmoši i Ličani. I Srbi, naravno.

...
I onda je tak bilo?

Ta prikrivena mržnja i podmuklost prema svemu što ima ikakve veze sa raznim socijalnim kombinacijama?

:-(((

Uvijek je netko bio domaći i nije htio nove običaje, i uvijek je netko bio došljak i nije znao, shvaćao i/ili prihvaćao običaje sredine u koju je došao. I uvijek su novi bili poduzetniji od starih, jer starosjedioci bi se uvrijedili već na sam spomen ikakve prilagodbe, pa oni su tu, ovo je njihovo i kaj sad tu neki...? A pridošlicama se radilo o glavi, o egzistenciji. Kaj misliš, da nekom Ličaninu nije bilo lijepo doma, da nije volio svoju šumu i međede, da mu se išlo na asfalt, samo tako, iz dosade?

Dragi moj, ja sam duboko zahvalna svakom došljaku koji će ovdje zasukati rukave i zaraditi lovu za socijalnu, građansku državu. Jer mi, (samoprozvani) (malo)građani za to jednostavno nemamo ni broja, ni snage.

A pribojavam se da ću doživjeti i novu urbanu legendu: o podmuklim Azijatima.

U dvorištu iza moje zgrade, točnije, u podrumskom stanu koji izlazi na to dvorište, za vrijeme rata se naselila jedna bosanska izbjeglička obitelj. I stvarno su se divlje ponašali, bezobrazno, glasno, iznijeli su sve na to dvorište kao da je samo njihovo, meni su prijetili ako bih onamo došla sa psom. Međutim, promijenili su se, naučili su što je prihvatljivo, što nije, prestali su svojatati, a blogme su i lijepo uredili zapušteni dio dvorišta, iskrčili šikaru koju nitko od nas građana nije htio, a niti znao, taknuti, posadili su cvijeće i sad nam je svima lijepo to gledati. I pas može. Imaju i oni psa. Spava u stanu, s njima.

Osim toga, drago mi je što ovo naše društvo dobija i injekciju agresivnosti, jer ona je potrebna da bismo pregovarali, a ne samo klimali svemu što nam dolazi iz EU, jer ako ne naučimo pokazati zube, neće nam poslove oduzimati oni s kojima ipak dijelimo bar dio nasljeđa i jezik, nego će nam se određivati što uopće smijemo raditi, AKO smijemo raditi, a to sigurno neće biti neki jako dobri i jako prestižni poslovi - pretvorit ćemo se u služinački servis bogatijih i bezobraznijih.

Ma dajte molim vas,
pa nemojte biti naivni.
Vi u svome iskustvu imate ogromnu prednost pred svima nama
i siguran sam da vidite kako to razaranje finog socijalnog tkiva
koje se temelji na povjerenju, radu i poštenju, iskrenosti i otvorenosti jednostavno nestaje pred galopom
divljaštva i grabeži počev od lokalnih proračuna do nametanja gange, rere i formiranja Zagreba u ogavnu i odvratnu bosanku mahalu...
Znate i sami na što liče poneki kvartovi a i tko je zaposlen u gradskim poduzečima pa također i u svim organima represije...
Mislite da će oni ganjati kriminal? Mislite da će oni jurišati svoj na svoga???

Znate vi što u razgovoru tih priseljenika znači "naš čovik"???

Vi ako niste "naš čovik" vi možete odmah okrenuti se na peti i otići. Ali to je od ministarstava do lokalne policijske postaje.

Gade mi se. Gade!

Mrzim ih, mrzim, mrzim i mrzit ću ih dok sam živ. Mrzim sve što je njihovo, mrzim sve što oni predstavljaju, mrzim sve što oni donose i mrzim sve što su napravili od ove sredine i od ove države. Mrzim.
Ne mogu drugačije, moje tijelo ne može drugačije, osjećam se loše pored takvih.
Vi kao da tražite akt kojim bi se žrtva silovanja, razbojništva, pljačke morala ispričti počinitelju što ju je
prebio, ubio, silovao, pokrao, oteo joj nešto, zgazio ju...
Vi kao da tražite da se žrtva miče pred nepravdom.

NE!

Pa makar cijeli svijet propao.
Ne.

Makar crko ja od gladi ovdje ali sa njima raditi nešto???

Ne. Nikada.

Pomoći im?

Nikada.

;-(((

A drago mi je i zato što ipak nisam bila toliko neambiciozna da ne bih nešto svijeta proputovala i vidjela da se svugdje u svijetu, u svim turbulentnim i tranzicijskim društvima događa isto: korupcija, konzumerizam i san o bijegu u neku zemlju izobilja + nesnošljivost prema novome + fundamentalizam, kako ideološki, tako i vjerski.

I kako je završila ta obitelj?
Da li je radili pritisak na državu iz koje su došli da im osiguraju povratak?
Ajte molim vas...
:-(

Dragi jutarnji, a kaj misliš, kak sam ja preživjela ovolike godine ovdje, uz točno iste ovakve priče, samo s drugim glavnim glumcima (Srbi, Ličani, Dalmoši), kako sam se zaposlila, kako sam stekla ovo što imam...? Kako to da je to "fino socijalno tkivo" uopće stiglo do nekoga tvojih godina? Ha?


Uostalom, tu silnu emocionalnu energiju bi valjalo konstruktivno usmjeriti. Evo, koliko god ne podnosim lizače oltara, svaka im čast na trudu da isfuraju akciju za referendum! Meni se to ne bi dalo za moja uvjerenja. Pa ako njihova prevagnu, pravo mi budi! I svakome tko je sličniji meni nego njima. Neće oni prevagnuti zato jer su u pravu, ili zato jer ih je više, nego zato jer se znaju ponašati konstruktivno i jer im se DA.

Ta obitelj je ovdje i ovdje će vjerojatno i ostati. Što mi je drago. Imaju tri sina, sva trojica sjajni momci. Koji će mi zaraditi pemziju. I još će pride nešto poslati dolje, svojima u Bosni.

No comment.
:-(

Treba razlikovati šljam koji se dotepe od ljudi koji su došli zato jer je negdje drugdje bilo preteško ostati. A šljam se uvijek dotepe, a blogme ima i lokalnog. Uostalom, Zagreb želi status metropole, zar ne? E pa to znači biti metropola. Baš TO.

Drage volje mijenjam status metropole za lokalno selo, drage volje.
Neka Zagreb bude opet miran gradić
a glavni grad slobodno kaj se mene dotikavlje more postati
svako kameno selo...
Svako...
:-)

Ha, gle, meni se čini da ti biraš lokalitet ispred načina života, a čini mi se da ne znaš i ne uspijevaš spojiti jedno s drugim. Shvatio si jutros kad sam ti napisala svoj primjer s odlaskom u Ameriku i kontaktiranja rođe koji će mi naći što bolji posao, zar ne? E vidiš, i u Americi ima post-diplomaca koji moraju raditi da bi studirali, a možda nemaju rođu koji bi uskočio, ili rođa onak američki smatra da se trebaju snaći sami... a da se ja i meni slični trebamo odjebati otkud smo i došli, ili se bar zavući u kuhinju, a ne njima zauzimati mjesto na kasi.

I u čemu sam ja onda različit od tih postdipl Amera?
:-(

U tome da moram trpiti ove?
Pffff...
:-(((

No, da zaključim, jer mi je dosta sjedenja za kompom: nisam ja neka velika zagovarateljica došljaka, niti mi se po defaultu sviđaju, a još manje mi se sviđa bilo kakva spika s dvojnim državljanstvima i državnim sponzoriranjem drugih država - nerazvijene smo već imali u Jugi i nikakva korist od njih. Ali da je prirodno, prihvatljivo i poželjno da u neki veliki urbani lokalitet stalno dolaze novi ljudi, da se običaji miješaju i mijenjaju, o tome uopće nema dvojbe. Inače će taj urbani lokalitet postati palančica. Ksenofobična, zatucana palančica koja polako odumire poput naših otoka i slavonskih sela.

Već je umrla.
Pokoj vječni nek mu je i neka počiva u miru božjem
Amen.
Moj Zagreb.
:-(((

Idem i ja dupe pokrenuti malo.