Rosela, vještica sa livade

Prije nekoliko dana sam setala, bilo je jutro, suncano i bistro, svako drvo i sve sto je biljka je zelene boje...prekriveno liscem. I mozda mi je upravo radi toga pogled privuklo nekoliko golih grana koje nisu suhe...vec naprotiv. Na njima su pupoljci.
Ta grana se nagnula lagano preko bedema, a iza istog bedema je tada bilo i sunce koje je osvjetljavalo nebo ali nije mi bljeskalo u oci.
Bilo je to toliko neobicno. Gole grane sa cvrsto stisnutim i malim pupoljcima. Rano proljece usred ljeta, usred odraslog lisca, usred toplog zraka i blizu mojih golih ruku.
Predivno...i precudno. Mojem je mozgu to djelovalo poput zbrkanog sna, ili mozda zbrkane jave.
Dok sam ja gledala tu granu, povrh bedema je proletjela siva pticica sa duzim vatreno crvenim repicem. Lebdjela je nakratko u zraku, i nije se uplasila, jer ja sam bila nepomicna kao i te grane, kao bedem. A pticu ne moze uplasiti disanje mojih grudi ni usne izvijene u osmijeh.

:) što učini vječno proljeće na svijetu? nitko više ne osjeća bol, niti tugu, niti sjetu.