Ručkić krčkić

U ushitu i crnjacima. Danas ću o tome. Valjda.

Zajedno o njima, jer idu zajedno, što veći crnjak, to veća potreba za ushitom, a kad se zgodi, onda je ushit zaista ushitan. I prolazan, kao i svi ushiti, kao i oni sasvim neuvjetovani, iz srca još neprignječenog brigama i zloslutnjama.

Povijest svojih crnjaka mogla bih ispisati inventurom svojih ormara, u kojima su tisuće kuna u trenutnim ushitima - predasima; ili svojim radnim životopisom, u kojem su ushiti uspjeha odgađali crne misli duboko u zabiti neradne intime. Moja smočnica i hladnjak, osobito škrinja za zamrzavanje, sve donedavna su svjedočili o mojem nesnalaženju u novim navikama, jer "dobre navike je teško zadržati", kako reče neki lik iz filma koji sam nedavno gledala, a kupovinom zdrave hrane imaš osjećaj stjecanja, ma, šipak!, kaj da vam velim...

U nekom drugom filmu, zapravo jako dobrom lošem i ugnjavnom filmu, kroz koji sam cijelo vrijeme psovala "Jebo te art film! Jebla te pop-art i američki hiperrealizam kamera! Ma jebi se ti sa svojom stiliziranom glumom!" ("This Must Be the Place" Paola Sorentina, sa Seanom Pennom u glavnoj ulozi), glavni lik ima niz izvrsnih rečenica, jedna od kojih glasi: "Dođe trenutak kad više ne mislimo 'Moj život će biti takav', nego 'Takav je život'". Je, takav je: malo ushita, puno crnjaka, nikad ravnopravan omjer.

Zabrinjavajuće je gomilati ushite. Odmah znam da nekaj ne štima kad se nakote. I onda pustim te crne mislim, prepustim im se, dam im se, preplave me, ponesu, ali - glečte! - NE odnesu: odu. ONE odu. Ovo pišem za doricken, čiji sam crnjak neki dan pročitala, ali nisam imala vremena, pa ni volje, za razgovor, štoviše, pobojala sam se da će ispasti da joj nešto pišem kak bih ja ispala pametna, a ne da njoj bude bolje; a ja bih zbilja da joj bude bolje. Ja bih zbilja da svima nama zaista bude bolje. Sasvim sebično - zadovoljstvo je zarazno. Kao i nesreća. Malo manje infektivno, doduše.

Ovak su mene učili, a ovo što prepričavam doista i pali:

- Ograničiti crnjak. Vremenski i prostorno. Osobito je važno uvidjeti da ima rok trajanja, a da ovaj donekle ovisi i o nama: odgađanje crnjaka zapravo očajničkim ushitima ga produžuje; prepuštanje ga skraćuje. Jedna od mojih najvećih pogrešaka u životu bilo je 10 godina poslovnih ushita nakon smrti muža; jest, povećala sam si prihode, pronašla si posao kojim sam zadovoljna, doživjela laskava priznanja, ali sve to u prostoru koji mi je bio manje važan, ne ondje gdje je zaista boljelo. Ondje sam propustila 10 godina prilika da opet volim, da opet zasnujem neku zajednicu, da opet budem sretna i da budem sretna drugačije. Poučak: sreća u jednom prostoru ne poništava nesreću u drugom, a važi i obratno. I sasvim je OK biti nesretan npr. u uredu, a sretan na tržnici: crnjaci su vremenski i prostorno ograničeni i ograničivi.

- Nove navike. Svima nam se događa da neka etapa života završi, neprimjetno, ni ne skužiš da je više nema, a mi i dalje sve po starom, kao vlak koji je preskočio skretnicu i šiba dalje iz čiste inercije, sve dok se ne zabije u drugi. Eh, taj sraz bi valjalo izbjeći... I to tako da budemo pozorni, da budemo svjesni svega, sebe, svojeg izgleda, svojih postupaka, što je pak vraški naporno. Nešto je lakše uvidjeti što nam donosi zadovoljstvo, ono pravo, koje nas prožme od glave do pete; jer, takvo obično nije lažnjak, nije onaj očajnički ushit/naličje crnjaka. Pa se pomalo mijenjamo prema tim zadovoljstvima: ako ustanovim da mi šetnja od 5 km više nije gušt nego tlaka, skratit ću je, zar ne? I treba si dati vremena; treba si opraštati pogreške (tu silnu hranu koju, ajd, sve manje često bacam, tu odjeću koja je prekrila sve raspoložive površine u dvije sobe kad sam je krenula sortirati, ma kome treba toliko, i zar se meni zaista da toliko presvlačiti???), jer iz pogrešaka se isto uči, a naprečac zaključiti "Sad je tako i moram ovako" može isto biti pogrešno, zar ne? Evo, meni zaista nije bilo lijepo uz umiruću majku, ali prošlo je više od godine dana, a ja još uvijek tražim te svoje nove navike, nove načine življenja... Sve češće pogodim. Sve češće sam stvarno zadovoljna. Ponekad i zaista sretna.

- Prihvaćanje. Ono "that's life", ali i ono "that's me". Nije to isto kao i odustajanje, uopće ne! Nego realna procjena stanja. Unutar kojeg si možemo priuštiti poneki ushit, onaj pravi, neuvjetovan zabludama/zaboravom. To je najteže. Ja bih uvijek i stalno popravljala, kako druge, tako i sebe; uvijek nasjednem na potencijal neke osobe ili situacije i prelazim preko stvarnog stanja, a nitko nam zapravo nikada ne nudi potencijal, nego sebe, takve kakvi smo, i zato trebamo znati kakvi smo, ali i kakvi su drugi, ne popravljati, nego uzeti ili odbiti, a uvijek, uvijek, uvijek se vratiti blagonaklonoj, toploj i prisnoj SEBI.

Eh, da: nisam tu za razgovor. Napisah ovo u pauzi između nekih trčkaranja. No hard feelings, please.

"da opet budem sretna i da budem sretna drugačije"

to si jako ljepo rekla ...... ;))))

pa jel vam uporno serviram moj recept za sreću:
jebite druge i pustite neka oni vas isto jebu
zavarajte se mislima kako se rasplođujete

Žao mi je što nemam vremena čitati, a rado bi komentirao.........

Eto me jopet... A ovdje stanje redovno: nimalo realnosti, samospoznaje, a kamoli samokritičnosti! Sreće ni u tragovima. Btw, gdje su kičeraši i šljaštaši?

As-karo je na tragu korisne spoznaje: svijet stanuje u našoj percepciji, a proširuje ga naš utjecaj na tuđu. Na tome se zasniva svaki marketing i to je osnova naše (ne)slobode.

Onda red napuhanih egića malenih čarobnjakića iz Ozića...

Svakodnevna, životna tema u središtu pozornosti: idioti u prometu. Blogme ih ima. U svakom prometu, pa i internetskom.

Ah, da, tak je to... Uvijek mi je dosadno na stajalištima, popušim, protegnem noge, odem na zahod i gibam dalje. Tak ću i sada.

Još jedna stanka. Ajd da se malo samopljuckam u vezi sa svojim prehrambenim navikama:

Neki dan kupila tikvice - zdrave, neskupe, jednostavne za pripremiti, najviše ih volim narezane na kolutiće, popržene/prokuhane u Zepteru, pa gore češnjaka i maslinjaka i divota. To za večeru. Jedna dosta. Ali, ja pohlepna kupila tri.

Još prije toga kupila pureće odreske. Preskupi, ali zdravi, dijetalni i brzo se pripremaju. U pakovanju 4 komada, kad sam gladna, 2 su mi dosta za ručak, pripremljena ili u hren-vrhnje sosu, ili punjeni senfom, sirom i tankim listićem pancete. Inače bezukusni.

Tikvice u hladnjaku već par dana, čekaju svoju priliku; odresci kakti za danas, 2 za ručak, druga 2 za sutra ili za večeru. Je, ali meni se danas baš prohtjelo punjene paprike! OK, ni to nije skupo: 10 kuna za kilu paprike, 33 kune za pol kile mljevenog, imaš klope za 2 dana najmanje. Dakle, računica štima, osim ako ne bacim tikvice i odreske.

Tikvice još miruju. Skuhala sam i paprike i 2 pureća odreska, nasilu pojela jedan, jer ja bih paprike... Nešto će stradati, to je sigurno. I kaj sad? OK, neću danas papriku, neću, sutra će biti bolja, ali ja ću i sutra imati 3 odreska, ili 2 ako onaj skuhani ipak smažem za večeru, i 3 velike tikvice. Ajooooooj, daleko je to od ushita... a opet, nije baš ni neki crnjak.

Pardon, neeee, nije 33 kn za pol kile mljevenog, to je za 800 grama, ja sam uzela pakovanje od 450 grama. I taman mi je falilo onih 50 grama za filu :-(

Preostale odreske ne bih smrzavala, jer ih već jednom jesam. Hm. Kaj sad? Pozvat nekoga da ih utamanimo? Hm. Koga god da pozovem, sigurno će htjeti paprike kad ih nanjuši, tko bi normalan htio pureće odreske? Jesemti. Baš sam se usosila.

Jel da padnem u crnjak? Ili da popijem čašicu crnjaka? Viš, viš, zapravo imam crnjaka doma, posve sam zaboravila. Ali, ne pije mi se. Ja bih paprike.

Ne mogu razriješiti ovu tešku dilemu. Mislim da ću prileći i prespavati. Kasnije ću sigurno biti pametnija ;-))

vegavega
skroz si prolupala
zela si samo pola moga recepta
samo nas jebeš
ne daš se jebati
oa kak ćeš se usrećiti?

tnx

Pejšnt Kuća, jel' tu ???
Danas sam prenosim, niije mi uputstva ostavio ...

Vega me ima na ignoreu pa joj molim te u vezi ushita daj moj komentar: "Sretan si samo prije
sreće!"

Valjda je to to :D