Rosela, vještica sa livade

Volim nebo i njegovu obojenu prazninu.
Sinoc je na zapadu bila blijedo plava a pri horizontu zlatno zuta... sunce se primicalo vrhovima suncokreta a potom mrko zelenog kukuruza, ovisno o tome gdje sam se ja nalazila.
Pomislila sam kako su se suncokreti promijenili, jer sva su njihova lica bila okrenuta prema jugu ili istoku, kao da se odmicu od svake zrake sunca.
...ali...nisu li dobili ime po tome jer se okrecu prema suncu, ili je to mit...? Nisam sigurna. Ali znam da su sinoc svi okrenuli svoje potiljke suncu koje je tako prelijepo mazilo moje obraze.

Odvezla sam se daleko u selo, tamo gdje najmanje dva mjeseca nisam prolazila jer sam se umorila pazljivo prelaziti nagibe na tom dijelu nogostupa koji nije obnovljen... no sinoc sam otisla, jer pozeljela sam vidjeti kako je tamo u tom ljetnom trenutku. Skrenula sam na jednu cupriju koja je u laganom nagibu, pred kucom koja je veci dio godine prazna... okrenula sam se malo prema jugu i sjedila tamo dvadesetak minuta posve sama, gledajuci u nebo i promet ispred mene. Nekoliko lica iz auta koji su prolazili je gledalo u mene, sto iz znatizelje a sto zbog toga jer nije bilo niceg zanimljivijeg uz cestu u tom trenutku.

Samo toplina i svjetlost zalazeceg sunca, tiho nebo i tiha ja sa suncem na obrazima. To mi tako prija.

i kod mene nepregledna polja suncokreta

http://www.youtube.com/watch?v=1C3gHliBzgA

opet se napajaš suncem, jel
suncokretice
ne volim dolaziti na neke blogove s ovim nickom, ali zaboravim šifre od drugih