Ručkić krčkić

Ovo mi je prvo ljeto nakon nekoliko desetaka ljeta u kojem ne moram ništa. Ama baš ništa! I ništa ne radim, točnije, ne radim ništa za lovu, ništa za ugled, ništa za roditelje ili prijatelje, ništa što mi se ne radi. Mislila sam da će mi dosaditi, ali jock, još uvijek mi napeti takvi dani razatkani na niz malih hoću li-mogla bih-budem-neću.

Zašto sam ranije toliko radila? Hm. Ponekad zato jer je to imalo smisla; ponekad jer se nisam znala obraniti; ponekad iz straha od dosade. Od dosađivanja s ljudima kojima je također dosadno pa onda mi, eto, posjednemo svoje dosade jednu uz drugu da budu, kakti, manje; a one još veće.

Ljudi su, zapravo, jezivo dosadni: većinu nas je lako posložiti u tipove, a tipove u kategorije u kojima je svaki pojedinac lako zamjenjiv bilo kojim drugim. Shvatila sam to davno, ali se nisam usuđivala samoj sebi priznati: na svojem prvom poslu u školi. S osnovnoškolcima. Doduše, bila sam na praksi, ali jedna je bila u osnovnoj školi za djecu s posebnim potrebama, tako da njih nisam doživjela kao neko mjerilo budućih mi iskustava, a druga u elitnoj gimnaziji, što, nažalost, jesam, ali sam imala sreće zaposliti se u toj istoj gimnaziji odmah nakon vatrenog krštenja i zaboraviti pouke iz prosjeka, tj. onog osnovnjaka.

U kojem su sva djeca bila na dlaku ista kao odrasli, samo izravnija, bučnija i smrdljivija. U svakom razredu po nekoliko udvorica, prevaranata, bedaka, bahatnjaka, bezbroj glupsona, a na 5-6 razreda možda dva-tri uistinu pametna djeteta. Tada sam jedini put u životu popušila foru i pristala biti razrednica, tak da sam imala prilike upoznati i genetske izvore svojih učenika: sličnosti su bile neosporne. Neke od njih (mislim na učenike) sretala sam i kasnije u životu, i premda ih ne bih prepoznala po faci (jer bi u tim prilikama imali 10-ak ili 20-ak više godina nego tijekom ona 2 tjedna kad sam ih podučavala i upoznavala), ali čim zinu - znam tko si! Jer su ostali isti. Samo su nabacili malo uljudbene politure. I to ne svi.

Sad će opet čistunci zavriskati da ja ne volim svoje učenike. Pa, zapravo, ne, ne volim ih, nemam ih potrebu voljeti, a ni oni ne trebaju moju ljubav, iako ljubav trebaju, a ako je nisu dobili ondje gdje bi ih namirila, žicaju gdje stignu. Ja ih trebam poznavati i prihvaćati takvima kakvi jesu. Što i činim. Sada. Onda ne - onda su me uplašili.

Toliko da sam zbrisala u svoju elitnu gimnaziju, gdje su sva djeca već bila što starija, što uljuđena, a pride i uljuđenija od prosjeka, osim toga vjerojatno i pametnija od prosjeka, s obzirom da su prošla oštru selekciju (na 100-ak mjesta, 600-700 prijava). No, i tu mi se omaklo da sam pristala biti zamjenica razrednice, a ova oboljela, tak da sam opet upoznala dio izvora genetskog materijala, i opet isto kao prije, samo sad roditelj pruža zorniju sliku nepatvorene ljudskosti nego dijete, jer dijete upravo prolazi humanizirajući proces puberteta, kvalitetnog obrazovanja i socijalizacije, pa je manje "svoje", manje se opušta i manje si dopušta. I te sam susretala kasnije kroz život. Politura je ostala, ljudska brutalnost ju je samo malo stanjila. Onak, da zgleda ko patina istinski uspješnog čovjeka.

I tak, kasnije sam morala otići iz te gimnazije, zbog bolesti muža i 8-mjesečnog bolovanja koje je bilo razlog zašto mi nisu produžili ugovor (da, i tada je bila recesija, galopirajuća inflacija, Markovićeve marke, a ja sam zamjeničarila), a i meni je pasalo raditi negdje bliže doma. Dobila sam djecu iz sasvim drugačije sredine, ne tako "elitnu", i tu mi je opet počelo svitati ono isto što i u prvoj školi, onom osnovnjaku, a baš u tome sam našla smisao i vokaciju: nabaciti polituru; spasiti od brutalnosti; "uljuditi" u onom sasvim idealističkom smislu razvijanja altruizma bez računice izravnog uzvrata. I ponekad bih uspjela. I to je bilo lijepo. To sam voljela. (Učenici su mislili da volim njih kad bi uvidjeli da sam sretna zbog nekog njihovog postupka; i to im je bilo jednako dobro, možda čak i bolje nego ljubav.) I te učenike sam kasnije u životu susretala. I da, isto kao i prije, ali vidjela bih i nešto sebe u njima. Pa bih ih zbilja voljela, onak, na mahove.

Onda je moj muž umro, a ja se vratila u elitnu gimnaziju. I skužila da mi ti elitni, uljuđeni klinci sve češće idu na jetra; da im je politura traljava, da su prozirni kao i svi drugi, samo umišljeniji, a nerijetko i bučniji. Da, prošlo je već cijelo desetljeće mojeg boravka u razredima i taj neprestani žamor mi je počeo lupati u živce. Istovremeno sam nešto tezgarila s odraslima. Eeeee, to je bio oporavak: oni presretni što opet nešto uče, zahvalni što se netko bakće s njima, zahrđalima, crveni tepih na svakom satu, a pride i dobro plate. Pa sam ostavila klince i prešla k njima. Ma, kaj da vam velim, opet sve isto. Svi smo uvijek djeca. Osobito u kontekstima koji nas podsjećaju na djetinjstvo. I onda plaćanje postaje bitno; i čini se da je smisao.

A nije.

Smisao je malo pogurnuti svijet svojim prsima. I pomiriti se s činjenicom da si vjerojatno samo malo gurnula ustajali zrak. Iako svatko od nas stvara brazdu, brazdicu ili brazdetinu svojim prolaskom. Što ostaje u toj brazdi pitanje je na koje rijetko tko od nas zna odgovoriti: možda tu padne neko sjeme, a možda samo nastane kaljuža.

Eh, i zašto ja sve ovo pišem? Zato jer mi se ne kuha. Ali i zato jer me ovaj blog podsjeća na klince iz onog mojeg davnog osnovnjaka u kojem sam se prvi put kalila. Ne, ne volim vas i ne želim vašu ljubav, kad bi je bilo, zbilja ne znam što bih s njom počela... Ali vas (u)poznajem. I prihvaćam. I mislim da je to dovoljno. Korisnije nego ljubav svakako.

Tak je profesorice!Neki dan ste napisali da će te se ošišat,ali nemojte.
Znate kaj se dogodilo Samsonu poslije toga.

Ah, čuj, Rekše, fala blogu, meni nekaj fali da bih bila Samson, a blogme mi nekaj fali i da bih bila Dilajla ;-)) Dakle, kosa može vak, može nak, može kak god hoće.

Kosa je dobra,niš joj drugo ne treba,samo dotjerivanje
da bu još bolja.Ja bi pustil do guzice al mi ne daju.Mislim da su
neki ljudi ljubomorni,pogotovo čelavci.

Dragi Rekše, pomalo mi je bolno što si mi se pored svega ovdje ponuđenoga ufatio baš za kosu.

suglasan!

Ja vam zavidim.
:-)
Kaj mislite,
da li vas citaju danas
ti vasi bivsi ucenici?
:-)
Svida mi se ono o inflaciji
politure.