Ručkić krčkić

Ode nam Mimsy... Uz finu, britku, štoviše, prilično točnu bukvicu! (Prepoznah se u onoj s viškom kila i sive mase koja ne obavlja posao, a zahvaljujem na pohvali i želji da ne bude prekasno, iako ne znam što je točno Mimsy imala na umu, za masu toga je prekasno, al hebga, stalno stižu i neki novi vlakovi, onak, starinski, kakve ja volim, ču-čuuuuu bodri vlakići.)

Mimsy me podsjeća na moje brojne susjede, na koje nikad ne pomislim dok ih ne ugledam, a kad ih ugledam, mutno su mi poznati; a ovi pak znaju štošta o meni, što nije ni čudno, godinama šetam šaponju po kvartu, a nisam ja baš ni ovak neljubazna i nedruštvena kao ovdje, s nekima sam, valjda, ponekad i popričala, ali onda zaboravim, osobito ako dugo-dugo nema susreta. Sad mi je malo neugodno zbog toga, mislim, i glede Mimsy i tih mojih zanemarenih susjeda. Sa susjedima stignem (hehe, viš, već joj se želja ispunjava!) popraviti stvar, s njom - tko zna? Mogla bih sad unatrag pregledavati što je do sada pisala, ali neću danas, nemam volje, a sutra tih zapisa više neće biti ako obriše profil. I onda je prekasno. Još jedan u nesagledivom nizu gubitaka... I kaj sad?

Niš. Pa nije mi život skladište da baš sve i svakoga moram pohraniti. Iako ponekad dobro dođe, kao npr. jučer, pronađoh najmanje 18 godina staru ormicu za psa, a sad mi treba jer šaponja posrće niz štenge, da mu ne slomim vrat kad ga cuknem kako bih ublažila pad. I njega ću izgubiti. Vjerojatno još ove godine.

Nego, htjedoh baš u vezi s Mimsynom oproštajkom prokomentirati taj koncept sreće koji nam je shračkala, ili koncept uspješnosti, i to povezivanje tih koncepata s konceptom ljubavi... Mislim da je to varka. Je, većina nas je valjda ovamo došla misleći da bi bilo dobro pronaći nekoga za voljeti, ali danas mi je sinulo da je to najčešće samoobmana: dolazimo ovamo jer smo u nekoj tranziciji.

Ja sigurno jesam. Došla sam na kraju veze koju nisam imala srca okončati, kao ni sad šaponju, na početku razdoblja u kojem više nije imalo smisla misliti o sebi kao o "mladoj", u trenutku kad sam spoznala da više nemam toliko idealizma da bih učila neki sasvim novi posao i da u mojoj tzv. "karijeri" više neće biti prevrata, dakle, onda kad sam shvatila da se neka vrata zatvaraju, da su neka već odavno zatvorena, samo što ih ja nisam pokušavala otvoriti, a sad više nemam ključa i nemam pojma gdje bih ga tražila, čak ne znam bi li to imalo smisla, jer sam zaboravila i što je, zapraf, iza tih vrata, i da sve u svemu vrata i nema baš tak puno kak mi se činilo dok sam bila na početku hodnika...

Sad bih rekla da su uspješni Iskričari oni koji prebrode svoju tranziciju, što god ona bila: raspad braka, veze, svjetonazora, samopoimanja, starenja... A neuspješni oni koji u njoj zapnu pa ni makac: sve stare recepture su isprobali, a ne ide, pa ne ide! I onda im je Iskrica kriva. Ma, nije! Ne sasvim: čovjek u tranziciji je poput države u tranziciji. Ni Hrvatska se baš ne oslanja na Rumunjsku, zar ne? A ovdje sve sami tranzicijski...

Eh, da, još mi je nešto zapelo za oko: gledanje. Promatranje. Neki dan je netko tu njurdao protiv susjeda koji sve gledaju i kak je to iritantno... Pa i nije: zamislite da nas nitko ne gleda. Jel bi nam se to svidjelo? Mene to negledanje ponekad isprepada, mislim si, ajme, sve sam nevidljivija, što ako mi zatreba pomoć, što ako me jednog dana budu primjećivali jedino ako u ruci držim broj koji govori da sam sad ja na redu...? Srećom, za sada, bar mene, još uvijek netko uvijek pogleda; najčešće ne baš netko čiju bih pozornost rado privukla, ali sad sam skromnija, sad mi je drago kad gleda tko god gleda.

A ponekad mi se čini da me previše gledaju pa spuštam sjenila u stanu, zastidim se pred tim zamišljenim, nevidljivim očima, ili se naljutim na njih, što te briga ako ja po kući hodam gola, ne gledaj ako ti smeta, pa kaj onda što je u srednjoj sobi sve razbacano, kad mi vi budete plaćali režije moći ćete i izvoljevati red... I onda samu sebe uhvatim u nekom netipičnom postupku, nekom postupku za druge, za te nevidljive koji možda gledaju, a možda uopće ne.

Jer, drugačiji smo pred publikom. A ovdje nas može vidjeti tko hoće, i zato sve dok smo ovdje, nismo sasvim svoji. Možda zato i jesmo ovdje, zar ne? Ajmo dobrohotno zaključiti da je u pitanju nesebičnost, jer ponekad zaista jest; i ajmo pretpostaviti da nije uvijek strah (od nevidljivosti, od samoće, od bespomoćnosti, od neuspjeha ove ili one vrste...), a ako jest, da će proći. I da ćemo jednog dana svi biti uspješni Iskričari.

U nekoj drugoj tranziciji.

Danas zračiš opušteno s optimizmom (fotka) i drago mi je radi toga.

c/p
Je, većina nas je valjda ovamo došla misleći da bi bilo dobro pronaći nekoga za voljeti

......k tome bi dodao da u slučaju neuspjeha kao nus pojava je oproštaj Mimsy sa svime
što je nadrobila u oproštaju ili neslućena agresivnost za status i priznanje na blogu koja
ne preže niti gaženju preko leševa. Možda malo pre grubo ali izgleda da se čeka nečiji
krivi korak kako bi se ga moglo čim više degradirati i iskompromitirati.

Misli su mi se ostvarile, iako je to u početku izgledalo kao mission impossible.
Nisam zahvalan Iskrici na tome već iskričarki koja mi je ostvarila san.

mimsica je profulala sve do jednog slova,
ljudi na iskrici su kak veliš u tranziciji,
ali cijeli je život jedna beskonačna tranzicija.

Budvare, slika nije današnja, danas sam se zaboravila uslikati. Ali mislim da danas zračim još sretnije i opuštenije ;-))

Drago mi je što si ti svoju mission pretvorio u possible, ali ne kužim zakaj se tak frnjiš na Mimsy? Nisam skužila da je tebe nagazila, a čak i da jest, pa što onda? Zar je toliko važno da ti netko prizna i oda priznanje za tvoju sreću?

(Ma jeeee, znam ja to, nije sreća sasvim dovoljna sama po sebi, treba nam, hebga, da je i drugi vide!)

Krelec, ja se slažem s ovim, npr.:

"A stalno pokušavate ukalupiti ostale ljude u svoje herbarije, stisnuti ih i sprešati da ne vire
između listova, promijeniti im agregatno stanje mozga u prah da bi pasali vašim nebuloznim zaključcima.
I ono što ne razumijete, ili što ste učitali il' iščitali po svojem viđenju, a ne perspektivi osobe koja
iznosi svoj doživljaj i stav prema njemu, držite da je ispravno i neprikosnoveno dobro."

Pa i ovo sam mogla i ja napisati, a vjerojatno nekoć i jesam, malo drugačijim riječima:

"Jebovasblogblesave..pa da ste toliko ispravni, vrijedni, dobri, ljubazni, bez grijeha i sa smislom za življenje koje priželjkujete, da ste bili za nešto tako idealnoga ne bi sad morali glumiti, prolaziti iste muke iznova i iznova ..pa i ne bi bili ovdje pretačući iz šupljeg u prazno i svakog povlačeći na dolje u vlastiti glib."

Pa i ovo bih mirne duše potpisala:

"Tu i tamo bi mi se učinilo da je ovaj blog za ponekog dobrodošlo
Čistilište; usputan ali efikasan mali purgatorij da ponovno upozna osnovne vrijednosti ; da vidi kako se ponovno socijalizirati nakon, nazovimo to tako, posrnuća u braku, vezi, prijateljstvu; nakon usredotočenosti na
svoj mikrosvemir da se obazre i vidi da nije sam u nevolji...i popravi nevaljalo. No neopravdano ogroman ego je uvijek prevladao. Rijetki izuzetci kojima je uspjelo nadići svoje blesavo JA, strah, inat i samoživost, samo su potvrda navedenog. Na žalost."

sasvim sigurno su ljudi na iskrici isti kao i ljudi izvan nje.
neki bi možda rekli da smo zeru sjebani traumatičnošću raskida veze,
ali iskrica je jedan sasvim mali gotovo beznačajan (statistički) dio društva.
zašto onda izvan iskrice ne cvjetaju ruže, čemu brdo mračnog čemera
kojim se ljudi dnevno nabacuju.
veli ona, mimsekica, da se pokušavamo prezentriati onakvima kakvi u stvari nismo,
a u kojoj se ljudskoj djelatnosti posve razgolitimo, čak ni kod psihiča
vjerujem nismo bezrezervno otvoreni.

U stvari, slažem se praktički s cijelim tekstom, možda bih jedino ublažila konstataciju da svi mi imamo upravo ono što zaslužujemo u otprilike ovak "Svi mi imamo ono što znamo doseći i cijeniti".

tko na ovom svijetu o sebi ne misli makar sitnu mrvu bolje od surove stvarnosti.
uvjeren sam, nitko.

Paaa, krelec, ne bih se sasvim složila: Iskrica je lokvica u koju rado slijeću krvopijice kojima paše ustajala voda.

Uostalom, s obzirom da pišem u prvom licu i nastojim što manje generalizirati, reći ću ti vako: meni je reala neusporedivo ugodnija nego Iskrica; ali ovdje se osjećam sigurnijom. Ovdje mi je lakše kategorizirati i klasificirati. Ovdje se manje dajem i manje se od mene traži. I zato sam u svojoj tranziciji krenula ovamo, a ne na neko otvorenje izložbe ili promociju: ovo mogu zgasiti kad hoću. Kao i sebe. Bez većih posljedica po ikoga.

na kraju od čitača bukvica nemjerljivo su mi draži stvaratelji novog i boljeg.
slušao sam na tone analiza o krajnjoj neuspješnoti ovog ili onog, a posebno ekonomije,
i katastrofičari su gotovo u pravilu isti, dok oni koji stvaraju nemaju
podražaja beskonačno analizirati i tražiti neuspjehe i greške, jer stvaraju i znaju.

Krivo Vega. Na Mimsy se uopće ne frnjim i njen zapis smatram jednim od najboljih
koje sam do sada na blogu čitao. Ni sa kim na iskrici nisam imao nikakvih loših
iskustava čak suprotno samo dobrih, a za Mimsy nisam niti do danas znao da
postoji.
Ne tražim da mi itko vidi ili potvrđuje moju sreću jer sam sretan za sebe bez vas.

ma jel ozbiljno misliš da krvopijica nema u prvom parku na klupici na koju zasjedneš šetajući šaponju,
u redu dok čekaš platiti račun ili kupljenu robu, u stanu do sebe iz kojeg
znatiželjne oči godinama vire želeći te do kraja razotkriti, dok istodobno u cijelosti zanemaruju sebe.

A ne znam, budvare, ja sam u tvojem komentaru osjetila bijes, a valjda sam ga pogrešno protumačila.

Mislim da je ovdje veća koncentracija, krelec, i da su bezobraznije. Ili izravnije.

Naravno da ih svugdje ima, ali u parku, dućanu, na poslu, u susjedstvu moraju pričekati neku priliku da te piknu i počnu sisati. Ovdje ne. Ovdje kao da svi imamo vene na gotovs, bar neko vrijeme; neki uvijek. Štoviše, činjenicu da ih krvopije žele sisati smatraju potvrdom vlastitog postojanja i njegove vrijednosti.

jebiga uvijek vjerujem da su i ovdje i "vani" samo ljudi kakvi već postoje.
različiti.

nisam siguran da se ovdje radi o većoj koncentraciji krvopijica,
nego o uvjetno rečeno bespoštednoj borbi za ostvarenje cilja,
mislim da ne postoji okružje određene namjene gdje stvari nisu
i gore nego na iskrici.

Ma jesu, ali jedna te ista osoba postupa različito u različitim prostorima i prilikama, zar ne? A znamo da neke prilike i neki prostori više pogoduju vakvim ili nakvim postupcima, i bla-bla, ne da mi se više pilozopirati...

Ali u vezi s ovim komentarom da su ljudi posvuda oko nas, dakle - i Iskričari - jedan doživljaj od jučer:

Bila ja na plivanju. I primijetim da me stalno gleda jedna žena u društvu djevojčice, valjda njene kćeri. U jednom trenutku mi se baš onak srdačno nasmiješila, i ja njoj. Pomislila sam da joj je simpa kak ja uživam u plivanju, jer zaista sam uživala. Na putu kući, ugledam nju i malo ispred sebe. Nisam ih odmah prepoznala, nego sam je primijetila jer je odjevena bila baš zgodna (u badiću jako premršava), ima krasnu kosu, ali i držanje usamljene žene. I onda mi sine - pa ona je Iskričarka! Smiješila mi se jer me prepoznala s bloga!

Možda i nije. Ali sad je to "službena verzija" :-))

*malU - djevojčicu

Malo mi je nerazumljivo ako je tvoja verzija događaja ispravna, da dotična nije
pokušala stupiti u kontakt, osim upućivanja smješka?
Nema teorije ako te sretnem i prepoznam u javi da ti se ne bi javio.
Na kraju igramo u istom klubu...........

Tranzicija koja traje toliko dugo da više nalikuje imitaciji života, doduše sa elementima samsare, no što zaista nalikuje prijelazu. Tu nema pomaka.

Vele, što smo stariji to se teže odričemo od svega, pa i od vlastita blata.