Ručkić krčkić

"Vrijeme je na našoj strani" - konačno svježe jutro! Ja ušla u svoje savršene traperice (a rekla sam si na početku novog poretka, ilitiga prehrambeno-životnog režima, "kad uđem u one Brax traperice, onda znam da sam odradila dobar posao"), ne samo što sam ušla u njih, nego su mi i udobne, čak i malo poširoke, neka, neka... Raspištoljila se i kupile Birkenstock klompe i šlape za po doma, ajd, na masu rata i za visoke kamate, ali hebga, fakat je to najzdravija, najudobnija obuća koju sam ikad imala sreće obuti. Raskrčila sam nered u srednjoj sobi, zadovoljavajuće sve počistila, čitam dobru knjigu i mozak mi radi na sasvim ugodnim titrajima.

Danas vrijeme JEST na mojoj strani. Kratkoročno, zna se dogoditi. Ako mu oprostimo dugoročne erozije. Od kojih nam se više ništa ne da postajati, nego nam je lijepo samo biti; iako uvijek nešto postajemo, htjeli mi to ili ne, vrijeme odlučuje, a ne mi sami. Vrijeme, tako ravnodušno na sve naše ambicije.

Sjećam se jedne Vande, pametna i zgodna cura, malo konjasta faca, ali tijelo k'o Madonna, ona je ovu moju današnju "mudrost" imala s nepunih trideset, niš se njoj nije dalo, ona bi više love, ali se ne bi odrekla ni minute svojih gušteva. Ne znam je li bila pametna (OK, glupa baš i nije bila), je li odrastala u zaista zdravoj obitelji i tako rano odredila ispravne prioritete, ili jednostavno nije imala mašte pa je odrađivala sve po špranci, posao, aerobika, dečko koji postaje muž i zatim otac, gušt je "sve što vole mladi", a kasnije i manje mladi... Pojma nemam. Ali često je se sjetim, baš zbog ovoga, zbog tog njenog zdravog egoizma i zdrave lijenosti, zbog nevoljkosti da postaje i nepomućenog zadovoljstva onim što jest. Nadam se da je vrijeme i na njenoj strani: da još uvijek jest upravo ona koja želi biti.

A opet, lijepo je imati neku ambiciju i onda je ostvariti... Kao meni danas ući u ove hlače. Ambiciju koja nije opsesivna, koja pridonosi raznoraznim područjima našeg življenja, koja je, dakle, multifunkcionalna, a ne u monomanskoj službi ega. Takozvanog "uspjeha". Fala ti blože što sam taj pojam oduvijek sasvim idiosinkratično definirala! Iako je malo šteta što nisam obratila više pozornosti na njegove konvencionalnije značajke i odradila nekoliko uspjehića i na taj način, dobro bi mi došli, pokatkad. A hebga! I tu je vrijeme na mojoj strani: zasigurno se neću gristi da sam nešto propustila zbog toga. Iako jesam.

Svi propuštamo. Slušam danas nekog krkana kako urla na mobitel (neki ljudi nikad neće iz sebe izbaciti brdo s kojeg se moraju derati na susjedno), priča nešto o svojoj ženi i obavezama, aha, kladim se da je i razmnožio svoj krkanluk, a ja baš čitam o pogubnosti prenapućenosti našeg svijeta i veselim se što je, eto, i u tome vrijeme na mojoj strani, jer vjerojatno neću biti živa za 35 godina kad postane zbilja gadno, svima, čak i onoj šačici bogatunskih mudrijaša koji zaista, ali zaista mogu uživati u kratkoročnim benefitima dugoročne devastacije našeg planeta, i mislim si, ljudi odrađuju život potpuno bez mašte, bez ikakvog uvida u sebe i svoje želje, bez imalo dvojbi, potpuno nesvjesni da je evoluciji svejedno koja će vrsta preživjeti, eto, on sve ima, ženu, djecu, mobitel, prijatelja za urlanje i neki plan koji treba omotati oko žene i njenih planova za subotu... Ljudi ODRAĐUJU život.

I onda vrijeme nije na njihovoj strani.

Idem zgotoviti ručak; imam još ponešto za reći, ali nije hitno. Bumo vidli. Vremenom. A možda i ode. Vremenom.

"evoluciji je svejedno koja će vrsta preživjeti"
to je to!

fora su ove tvoje fotke.
Baš fora.

A zapisi odlični.

Obično prežive žohari, štakori i mačke. Mislim da krkani ne - njih nadžive jako bogati krkani, ali onda i oni kljoknu.

Mislim da smo svi mi Vande.
Samo se njoj možda zeru bolje posložilo:)

Tnx, božo. Je, sad vidim da mi je kupaonsko ogledalo zmazano. A hebga!

:)

Eh, da je meni bilo biti Vanda, bar godinu dana, onda...! Doduše, ja sam zarađivala deseterostruko više, imala dečka na kojem mi je Vanda pomalo zavidjela, iako je svojeg iskreno voljela, otvorena vrata u neke odaje o kojima je ona samo pasivno sanjala... Ali, sad sam ja Vanda. A ona je možda i dalje Vanda. Štoćereć, bila je pametnija. Good for her!

Važno je da nam je ugodno u živou koji živimo.Sad..nekom je ugodno ovako, nekom onako.
Mislim da nema univerzalnog recepta.

Tko zna kako bi ti bilo danas da si onda bila Vanda.

Pa, to je ono Frostovo raskrižje, nemreš prijeći oba puta, a meni su oni less travelled nekak uvijek bili zanimljiviji... Mislim da se Vanda danas nemre ponositi činjenicom što ju nije pojeo vuk (ili fuk), što nije strgala vrat i što nije zaglavila u gromači. Ja mogu. A opet, tko zna čime se sve ona ponosi, a meni to neshvatljivo podjednako koliko i neuhvatljivo.

baš si se fino suzila.Kajeje.
Sad sam prolistala prva lica od prije cca 2 mjeseca.

A da.Pređe se ta neka granica.

"Ugodno u životu koji živimo"... Koliko ljudi uopće ima pojma je li im ugodno? Ali zbilja? Koliko ljudi ima mogućnost usporedbe, koliko ljudi je pokušalo i nekako drugačije...? Navike postaju ugodne čak i onda kad nisu. A postoji i tzv. "Stockholmski sindrom".

Nažalost, mislim da velika, golema većina ljudi uopće ne živi ugodne živote.

Hm.
Meni je ugodan život onaj u kojemu je količina nezadovoljstva podnošljiva.
I kad su izvori nezadovoljstva banalni (mjereni mojim metrom)

Da je nezadovoljstava premalo..niš mi se ne bi dalo.
Tako funkam zadnjih godina.Koje su bitno ugodnije od nekih prije a opet bitno stresnije od nekih još ranijih.
Bit će još promjena..sigurna sam.

Vrijeme nije na našoj strani dok smo mladi - tu je ta presija da moramo ovo ili ono, da hoćemo ovo ili ono i da je starenje nešto strašno, od čega se sva ta moranja povećavaju, a sva željenja smanjuju. To je samomoržnja, zapravo, konzumerističko ispiranje mozga. Treba se vratiti u djetinjstvo, u ono doba kad smo jedva čekali biti stariji i onda moći ovo ili ono; a to "ovo ili ono" je bilo nešto sasvim obično, banalno, zar ne?

Nekad mi malo ide na živce silna interakcija.
Bude puno tuđih života kojima pomalo moam ugoditi da bi meni bilo ugodno.
A opet..ima i to smisla.Ako ni zbog čega, ono zato što trenutno nemre drugačije.
Valjda.

Razmaženi smo malo.

Jedino što svi mi zaista moramo i želimo (hm: čak nisam uvjerena da svi žele, ali misle da moraju željeti) jest da PREŽIVIMO. I to nije sloboda, to nije ono "nothing left to lose", to je iskonska potreba i zapravo jedina svrha življenja. Sloboda je kad to preživljavanje malo proširimo na sasvim osobno ugodno i kad osvojimo dovoljno slobode da u tome ali ono istinski, baš za sebe, uživamo.

A što se moranja tiče, toga nikad ne manjka. Čak ni najslobodnijim ljudima. MOramo svaki dan nešto pojesti, zar ne? Moramo se prilagoditi onima koji su nam dragi, zar ne? Ali nemoranja je daleko, daleko više nego što prosječni ljudi uopće mogu pojmiti.

A ja sad moram u kuhinju ako želim jesti onda kad želim jesti, a to je ubrzo :-))

zato ja volim onu pjesmu:
Jedan život malo je....

Izgledaš super...svaka čast:-)))
ja još uvik borbu vodim

Gdje je onaj peder Vinslet što puca od ljubomore?