Ručkić krčkić

Slika nije današnja, ali i danas se tako osjećam: radosno. Odvježbala svoje na fizikalnoj terapiji, i vidim, ide nabolje, fakat se mogu više istegnuti, manje boli, zapravo uopće ne boli, tek povremeno osjetim nelagodu u tom zmrdanom koljenu; bila na plivanju, eh, nije mi se išlo, ali bila sam karakter, kad tamo krkljanac, danas je Dan mladih i svi mladi do 30 godina imaju besplatan ulaz. Zapravo, i nije ih bilo puno, ali ja sam se razmazila, navikla se na praktički prazan olimpijski bazen. Svejedno, otplivah ja svoje i bje mi dobro, što bi rekla stara majka koja se tjera.

I ne da mi se niš pametnoga reći, iako mislim da bih mogla kad bi mi se dalo pametovati, nego čekam da Zepter odradi svoje za kasni i lagani ručak... Mogla bih, npr., o toj dobnoj granici mladosti i iluzornosti utjehe da smo mladi onoliko koliko se osjećamo, ma šipak jesmo, evo, trideset i basta, kaže Holding, a ja kažem, možda više, ali možda i manje fleksibilno, mladi smo sve dok nas zaista mladi (valjda ti do 30.) smatraju koliko-toliko mladima; ili bar ne (jako) starima. Mogla bih i o tome kak mi je beskrajno komično, a često i otužno, čitati i/ili gledati ovdje 50+, čak 60+ godišnjakinje s furkom sponzoruša, i to ovdje, gdje sponzora uopće nema, a kad bi ih i bilo, one im zasigurno ne bi bile ciljana investicija, što ne znači da sponzorušom nemreš biti dok si živa, ali valja imati na umu da to podrazumijeva znatnu ne samo ekonomsku, nego i dobnu razliku - dakle, ako ja sad imam 52, moj potencijalni sponzor je u kasnim 70-ima, a vrlo vjerojatno i stariji. Pa tko voli, nek izvoli...

Sve češće i u RL doživljavam ulete momaka koji traže sponzoricu. To je ta "izgubljena generacija", nezaposlena mladež puna gorčine i pesimizma, i moram priznati, uistinu sam polaskana. Zaista. To su mladići mladi čak i po Holdinogovim kriterijima, a obojica su zgodni, artikulirani i simpatični. Jedan crni, drugi plavi. Imam i jednog starijeg kandidata, ali taj iz tjedna u tjedan ima sve veći pivski trbuh i sve manje gorljivosti. I sad, da sam zbilja emancipirana onak kak bih voljela misliti da jesam, odnosno, da sam manje samokritčna i sklona suočavanju s istinom, prihvatila bih - zašto ne? Ono što sam kanila i mogla realizirati u svojem životu već sam obavila, moja samosvijest, društveni status i imovina ne ovise ni o kome, dakle, niti o nekom muškarcu s kojim bih se tu i tamo mogla seksualno proveseliti, zašto, zabloga, ne? Zašto radije svoju imovinu ostavljam prijateljici? Tko mi jamči da će njena naklonost biti postojanija od ove momačke? OK, ona me vjerojatno ne bi koknula zbog nasljedstva, a za njih, hmmmm... Nemrem bit sigurna. Ali, ako mi ta imovina može dobaviti nešto lijepo, ponavljam - zašto ne?

A ja velim ne. Nemam taj čip u glavi, nemrem se toliko odmaknuti od ideala, koji je, očito isto kao i ja, ostario i prestario svoju funkciju. No, možda se to i promijeni, tko zna...

Uglavnom, ručak je vjerojatno gotov, a bloškim babetinama i zlobnjikavcima na znanje i ravnanje, oba moja mlada potencijalna sponzoraša su me vidjela u badiću. I odmjerila ZADOVOLJNIM pogledima ;-))

btw kad me već spominješ...ono što je drugim ženama normalno, tebi je podvig! i događaj...da ne izgledaš ko kvrga krumpira sa tim svojim nosom, glavom, koljenima i svim ostalim pertinencijama. šteta kaj nisi svjesna da ne samo da se ne bi trebala pokazivati svaki dan kakva si (fizički) već bi se pomalo trebala i skrivati. bar onaj fizički dio. čini mi se da ti je ovaj intelektualni i psihički malo se oporavio otkad si solo i otkad ti je majka otišla. napredak, reklo bi se je vidan...u svakom pogledu, but kaj ti nije jasno da je nama ovdje posve dovoljno da nam se npr jednom mjesečno prikažeš...a mi ćemo onda fotku replicirat i stavljat ćemo je za svaki dan...onak, vega ponedjeljak, vega utorak, vega srijeda...etc!

Hehe, najvolim kad se ovak pojavi netko tko nikad, ali baš nikad neće evoluirati ni u kojem smislu, i onda se ovak fino izlegitimira bez ijedne moje riječi poticaja. Hvala ti, stara majko koja se tjera, ovak srdačno se rijetko nasmijem.

Začudo, umuknula je. Je, mora promozgati kaj sam ja njoj to zapraf grdoga rekla, a zna da je grdo, ne zato jer kuži, nego jer zna da ja o njoj grdo mislim. Tj. ona misli da ja grdo mislim, a ja mislim neutralno, samo kaj to nije ono kaj bi ona štela da ljudi o njoj misle, zato podrazumijeva da je grdo.

Umjesto da je boli dupe za moje mišljenje, kao što i mene zaboli za njeno. Ko da bu ona sad uzgojila neku meni atraktivniju osobnost samo zato jer ovom koju ima nisam oduševljena? I obratno, ne bum ni ja zato jer ona...

U cijeloj nebulozi koju je natipkala, zasmetalo me samo jedno: spominjanje moje majke. Jer to je zbilja bezobrazno. Samo na Iskrci čovjek može biti osuđivan što, eto, nije egoistična pička koja mater ekspedira u dom i otuđi se od svih koji bi od nje mogli nešto konkretnoga i praktičnoga očekivati (kao npr. stara majka koja se tjera, koliko sam uspjela razabrati između brojnih panegirika njenoj, ah, uvijek nedovoljno cijenjenoj genitalnosti), nego zasuče rukave i odradi i onaj grdi dio posla. Propuštajući pri tome brojne udvarače braklomno-žicarsko-raskomoćenog tipa, s kojima je mogla uživati poput naše uzor-stare majke koja se tjera.

Međutim, iako mi je za to zapelo okance, i dalje me (samo metaforički) boli dupe, tim prije što sam uvjerena da će i nju samu snaći upravo onakva sudbina kakvu je, u mjeri u kojoj je mogla, odredila drugima.

A moja je sudbina jedan slasni sladoled i malo telke u horizontali. Sasvim dobra, zar ne? :-))

bez televizora molim
sladoled je sasvim o.k.

Ajme koji dobar komad :)

Vega, ne zamjeri... bilo mi je malo preveć za čitat, ali ova je fotka sasvim okay, za istač :)

Dobre sličke svaki dan,
od profe Vege ja gledam!

nit te znam, nit poznajem,
ali volim procitati misli i rijeci, uvijek na mjestu...
slike me ne smetaju...:))