Ručkić krčkić

Moj je pokojni muž jako želio da imamo zajedničko dijete - on je imao sina iz prvog braka, ali je htio i dijete sa mnom. A ja nikak! Čim on to spomene, stisnem noge, zgrči mi se želudac i obuzme me mučnina, vjerojatno slična trudničkoj. Pa zašto, čudio se. Kaj ako ne budem mogla voljeti svoje dijete, pitala sam ga, što ako mi se ne bude sviđalo, ako posrče sve neke meni antipatične gene? Ma, ne brini, veli on, znanstvenik-prirodnjak, ti buš tak bila napumpana hormonima da nećeš imati izbora, jednostavno ćeš ga voljeti.

I tom neopreznom znanstveničkom izjavom je izgubio bitku, pa i rat, koji je možda, uz malo više sreće i strpljenja, mogao i dobiti. Jer, za mene je ljubav uvijek bila stvar IZBORA - ne bezumne biologije, ne nagona: izbora. Od svih koji me nagonski i biološki privlače, biram TEBE. To.

(Iako mogu osjetiti zahvalnost i opčinjenost jako sličnu zaljubljenosti kad mi netko bude dobar nakon dugo, dugo vremena; kad pogodi neku moju žudnju, dugo zanemarenu; kad me izvuče iz škripca, misaonog i/ili emocionalnog ćorsokaka. Ali to nije TO. Jer nije izbor, samo impuls.)

A kod mene tog biološkog, nagonskog izbora da se razmnožim jednostavno nije bilo: nikad nisam istinski poželjela dijete. Da, u jednom razdoblju sam nešto radila na tome, ali zapraf samo zato da mi poslije ne bi bilo žao, da se ne grizem pod stare dane i da samoj sebi i ostatku svijeta mogu reći da sam pokušala - ali bez stajanja u svijeći, hormonskih injekcija i čuda suvremene medicine. Onak, fatalistički: ak me hoće, bude i onda i ja hoću. Ako ne - još bolje.

Još bolje zato jer sam za svoje možda-dijete htjela sve najbolje: najbolju sebe (a to nikak postići), najbolje uvjete (nikad idealni), najbolji svijet (ajme, a svijet sve užasniji i užasniji!). Još bolje i zato jer je roditeljstvo tak vraški teško, a ja nisam tupava da to ne vidim, iscrpi ti zadnju česticu snage, proguta te, progura se ispred svih prioriteta, a ako se ne progura, onda ja o sebi ne bih mogla misliti kao o dobroj majci, ukida onaj izbor "ne, neću se žrtvovati, dobiš onoliko koliko mogu dati i ostati čitava"... I uza sve to još ta vražja genetika, tko zna što će nam donijeti i koliko ćemo se tako - nagonski i biološki, apstrahirajući sve potrebitosti i hormonske napumpanosti - jedno drugome uopće svidjeti.

Ali imam životinje. Naravno da je to kompenzacija, oduvijek je i bila, u djetinjstvu za roditeljsku pažnju i braću i sestre, društvo uopće, kasnije - sada - vjerojatno za roditeljstvo. Izgleda da sam životinjcima dobra "majka", jer većina ih doživi duboku starost i premine od nje, ponekad uz malo pomoći da ih poštedim boli. A ja sve ovo pišem zato jer sam danas odlučila urediti krletku papigama.

Koje sam kupila na kredit, nisu to tigrice, nego neke skuplje, pa trebaju veću krletku, zanimljivije igračke i skuplju hranu. I viš, tu je ta bitna razlika između djece i kućnih ljubimaca: za ove druge se ne moraš žrtvovati - moš im se posvetiti kad ti je zgodno. Oni nas žele, jako, ali nas trebaju manje (i kraće) nego djeca. I tak ja svoje papige, bračni par, puštam na miru dosta dugo, a oni ne zamjeraju, naprotiv, presretni su što danima mogu piliti štapiće od svojih klipića sa sjemenkama i svaku drugu drveninu koje se dočepaju, stalno si pokušavaju napraviti gnijezdo, seksaju se redovno i redovno imaju jajca, koja ja okrutno kradem, jer oni i tak ne bi znali brinuti o malcima nego bih ja, na koncu, bila papagajska majka. I tak je ispalo da im nisam pospremala tjednima.

A kad sam krenula, nikad kraja! Nasmećili su kao pas, mačka i ja zajedno, a sve nešto sitno, pa leti, pa se zavlači posvuda... Što da vam kažem, završilo je generalkom kupaonice, u kojoj prebivaju, "jer je tu najlakše počistiti". Ma vraga! Trebalo bi i veš mašinu pomaknuti da dohvatim ljuskice njihovih sjemenki, ali to, blogme, ne bu išlo. I tak ja čistim još od 10 ujutro, vjerovali ili ne, sve dezinficiram, preslagujem, bacam, stavljam novo. I nisam otišla na plivanje. OK, budem, TO ipak neću žrtvovati, ali najljepše mi je kad odem ranije, i eto ti ga na, ipak je ispalo žrtvovanje...

A ovo izdrndah jer čekam da se posuši pod i da konačno sve - i njihovu krletku na pokretnom stalku - vratim na mjesto. I ne, neću se tuširati, ovak oznojena idem ravno u buć i baš me briga! Ajd, njih bar ne moram školovati i zapošljavati... Iako moram podučavati. I ide mi! Uče. Fakat uče. Moj matori pas, već s dvije i pol šape u grobu, konačno naučio pišati na podloške toj svrsi namijenjene i precijenjene na 44 kune za 15 komada! A vele, nemreš starog psa naučiti nove trikove... Većinu starih ljudi nemreš, ali cucki su neusporedivi.

Aleluja!

Netko pročitao i procijenio nepoćudnim. Hm. Jel zato što veličam inteligenciju svojeg psa? Sorry, ali moj pas zaista zaslužuje priznanje, jerbo dobrom dijelu iskričarske populacije još uvijek nije sasvim jasno kako se žniraju cipele, a ja se za neke (npr. staramajku koja se tjera) nemrem načuditi da uz svoje intelektualne kapacitete uspijeva hodati na dvije noge. I zbilja joj od srca čestitam na tom postignuću!

Ova iznad mene nakeljila sliku slatke curice i onda je osudila na svoje genetsko nasljeđe... Evo, ja lupam protutežu: dablogda ne naslijedila ništa od babe i uvrgla se na onu drugu familiju, za koju se ufam da ima nešto dopadljivije značajke. Ako nema, e hegba, možda njoj i bude svejedno, evoluciji sigurno jest, ne mora ljudski rod ni napredovati, a kamoli preživjeti, ali eto, ja bih voljela da nas bude, i da budemo svjesniji, obazriviji, racionalniji i umjereniji.

Jel vi znate da će nas 2040. biti (po umjerenim procjenama) dvostruko više nego sada (dakle, 14 milijardi), a da smo već uspjeli sterilizirati veći dio površine našeg planeta, uključujući i oceane?

Jel vi znate da tzv. "održivi razvoj" nije neka poduzetnička pizdarija s poslovnim planom od 5 godina otplate kredita, nego bi trebao obuhvaćati milenije?

Ponekad mi je krivo što se nisam razmnožila jednostavno zato jer vidim koliko se tričavog genetskog materijala razmnožava, ko spore jebate, što gluplji, zatucaniji, nesposobniji, to više potomaka, valjda zato jer im je jebačina najjeftinija i najpristupačnija razonoda, a o njima brinu otprilike nekoliko mjeseci, dok ih ne odbiju od sise, a onda je već novo na putu... Strava! A to emitira, ako se ne varam, mislim na svako novorođenče, oko 60000 kubnih metara ugljičnog dioksida mjesečeno, a o bionerazgradivim pampersicama i sličnim pomagalima da i ne govorim... I ne služe NIČEMU: čista crna rupa. Samo gutaju resurse.

S druge strane, racionalniji, inteligentniji i posljedično odgovorniji ljudi se NE razmnožavaju ili se drže umjerenih brojki: jedno. Možda dva. I zbog tog drugog ih već grize savjest. A zapravo zbilja nekih bar 50 godina ne bismo smjeli roditi niti jedno jedincato novo dijete da bi ova postojeća imala kakve-takve šanse koliko-toliko komotnog življenja. Ako ne stanemo na kočnicu, za 50 godina će svi biti u bijedi, a za 100 godina je upitan sveukupan opstanak bilo koje vrste na ovom planetu.

Ali kak ćeš to nacrtati nekome tko misli da djeca rođena cca 100 km istočnije od njegovog/njenog mjesta rođenja nemaju NIKAKVOG prava na opstanak, dok njegovo/njeno treba imati SVA prava?

Kak ćeš to nacrtati nekome tko ne vidi dalje od nosa, tko misli da se život svodi na uživancije sasvim egoistične prirode i da nakon njega/nje može komotno potop, koji će, valjda, nekim čudom preživjeti baš njegovi/njeni potomci? Ili ih ni za njih nije briga? Vjerojatno nije: bilo ih je zgodno napraviti, a dalje se fićuka.

Idem na kupanje dok se nisam zbiljam razljutila. Iako se treba razljutiti. Taj bijes nam je jedina šansa. U stvari, meni se zaista može fićukati: imam što trebam i to će mi dostajati. Ne ostavljam nikoga kome će usfaliti. Dakle, mogla bih bjesniti iz čistog sentiša. A hebga, kad na sentiš nisam baš sasvim imuna...!

Samo se vi dobro izrekreirajte I dajte jednu vertikalnu
fotku u badicu da nevidljivi znaju sto je za vidjet.

Dobro je, vega, da ti nemas djecu. Dijete na prvom mjestu treba ljubav. Ti "zatucani", kako ih ti zoves, obicno
vole svoju djecu.

Rekše, pa nemrem baš sve otkriti na blogu, nekaj mora ostati i za susrete uživo ;-))

Magdal, lako je generalizirati, a ja ću partikularizirati - jel ova gore voli dijete, ili više voli svoju sliku u tom djetetu? Ha?

A o tome koliko ljudi vole svoje djecu svakodnevno možemo čitati u raznoraznim crnim kronikama. Kako zatucani, tak i školovani, koji također mogu biti zatucani.

Okrutna je istina da većina izbaci nekakvo dijete na svijet ne zato jer razmišlja o tom djetetu ili o svijetu, nego iz čistog nagona, biologije ili nezgodacije. Onda hormoni odrade nešto posla, ali ne za cijeli djetetov život, nego otprilike do treće godine (nadam se da ste vi, nezatucani, primijetili kako roditelji NAJVIŠE vole svoju djecu do treće godine), a kad se dijete počne polako odvajati, rasti i postajati zahtjevnije, eeee, onda na scenu stupa "odgoj", tj. "to je za tvoje dobro", iako vrlo često nije, nego je za roditeljski odmor.

Dijete dobro dođe za emocionalnu namirdbu, osobito zatucanih i osamljenih, koji ne kuže da je dječja ljubav zapravo ovisnost i potreba, a ne izbor, a po mojem, ljubav može biti samo i jedino izbor - štoćereć, djeca mogu voljeti roditelje tek kad prerastu ovisnost o njima, a sve do tada moš smatrati čistom lukavštinom da se dočepaju resursa koje trebaju ili žele.

Nego, evo, ne rekreiram se, sjetila sam se da bi valjalo i ručati. Sad moram čekati bar dvajs' minuta da mi se ručak slegne :-((

Eh, da, malo sam okrutna prema djeci, a blogme ih i precjenjujem, nemreju sva djeca bit lukava: ali većina djece će se ponašati na onaj način koji im pruža dobre izglede za opstanak i namirdbu. Eto, tako to htjedoh reći. Dakle, ako osamljena mamica voli da joj se šmajhla i laska, dijete će to činiti; ako joj je preteško skuhati ručak, dijete će se snaći. Ili će se žestoko pobuniti, čisto da privuće pozornost na sebe, pa što bude. Ponekad bude bolje; a ponekad ne.

Slucajevi u crnim kronikama nisu dokaz da ljudi ne vole svoje potomstvo. Iznimnih slucajeva ima u svim sferama
ljudskog zivota. Ova gore, jednostavno, voli svoju unuku i to je obogacenje za nju i za malenu i za drustvo. Zbog cega i ljudi i
zivotinje toliko vole svoje potomstvo, postoje razlozi koje poznajemo i koje ne poznajemo.

A što se tiče prestarjelih zavodnica ovdje, drage moje, žive smo poslije menopauze samo zato da pomognemo oko potomaka svoje djece, dakle, da budemo bake, da diseminiramo životne mudrosti, recepte i dajemo oduška mlađoj generaciji. ZATO smo živi poslije pedesete, a ne da se jebavamo. Ako se možemo i jebavati, super, tko nam brani, ali prvo se treba pobrinuti za svoje. Idealno bi bilo da nam onda mlađi naraštaj uzvrati brigom kad onemoćamo, ali oni to, zapraf, i ne moraju, evoluciju nije briga. Dan-danas postoje plemena koja starce jednostavno prognaju u brda ili u pustinju kad im više nisu korisni. U tzv. civilizaciji ih prognamo u staračke domove. Možda s pravom, jer starci su podjednako egoistični kao i mlađarija, slabo nude, slabo koriste, a svašta bi htjeli... Ipak, na koncu priče svi prođu lošije: i starci, i njihova djeca i djeca njihove djece.

Cudni su Tvoji stavovi, vega. Ljudi s takvim stavovima emocionalno malo daju i malo dobivaju.

Ne, magdal, njena unučica je čista šteta za svjetsku populaciju, iako hrvatsko društvo može reći "aleluja" za još jednu radnicu koja će nekaj ubaciti u budžet, bude li ga bilo kad postane radno sposobna. Moje je mišljenje da u suvremenom društvu prevladavaju egoizam i kratkoročni hedonizam, koji sami po sebi isključuju kompleksne osjećaje kao što je ljubav. Međutim, nije to niš novoga, čovječanstvo se uspjelo ovoliko razmnožiti bez ljubavi, čak i bez roditeljske ljubavi, djeca su stoljećima jednostavno bila korisni predmeti, pa što onda... I sad je tako, samo sad su više produžetak našeg samoljublja, a manje korisna. Nema veze, ne smeta to meni, kao što već rekoh, ja namirena za svojeg života, a za dalje mi tak i tak svejedno. Uostalom, kolike su vrste izumrle, pa kaj onda?

Je, magdal, malo ali dobro ;-))

Natalitet bi se mogao vrlo brzo izmijeniti, kada bi oni koji imaju mogucnost, to izmijeniti, reagirali.
Prekid naoruzavanja, podjela bogatstva, prosvjeta i dovoljno hrane u zemljama u razvoju....
Voli Ti svog psa i svoje papige. Svoje cudne stavove zadrzi za sebe.

Što svi "šviću" ?
Jel' nešto neistinito rečeno ?
Obično su reakcije na istinu takve ... udri !
Ljudi jesu programirane "ovce" (isprika ovcama), završi školu, zaposli se, imaj djecu, itd.
Štancaju ih samo tako, nesvjesni sebe, small & big picture-a.
Korov uvijek lakše "uspijeva", otud toliko "ljudi s greškom" i glupih (ne znam koju drugu riječ upotrijebiti).
I nije čudno što velika većina NE RAZUMIJE o čemu se ovdje tipka ... kastinski sustav je mila majka.

naš katolibanski odgoj zajebe nam realne šanse za uspješan život, jebga!

Uvjerena sam da vecina ne izbacuje
nekakvu djecu na svijet, bez da o tome
razmislja. Takvih ima, ali govoriti o
vecini?

Nisam u zemlji u kojoj zivim i u kojoj je
natalitet nizak, jos nikad cula,
da zene ne bi trebale imati
djecu, jer u zemljama u razvoju
ima previse djece. Postoje
poznate mogucnosti s kojim se
daleko efikasnije moze suprotstaviti
problemima o kojim vega govori,
posebno natalitetu koji u zemlljama u razvoju eksplodira.

Djecu u Hrvatskoj trebaju imati
oni koji ih zele imati i onda ce
ih odgajati s ljubavlju, sto je daleko
vaznije od materijalnog blagostanja.
Tocno je da ima izmanipuliranih o
kojim govori George, ali i oni nisu
vecina. Vazno je da si ne dozvoljavaju
manipulacije i ako djecu stvarno
ne zele, da ju i nemaju.
To je isto u redu.

magdal, bespredmetno je govoriti ljudima koji su promašili u nečem (nisu se ostvarili) što je u tome dobro! oni nemreju znati jel je ili nije...naprosto zato što nikad nisu niti će biti u prilici da to probaju kako je biti roditelj? tako gledano, manje su promašili oni koji su imali djecu a nisu ih zaslužili svojim ponašanjem tj. nisu ih odgajali kako treba ili nisu uopće..ali barem ta djeca koja postoje imaju šansu ispraviti grešku svojih roditelja...no ovi prvotni (ljudi bez djece svojom voljom) to nemaju što ne znači da nemaju pravo na svoj izbor. no ne možeš nešto nemati pa znati kako je? barem kad su djeca u pitanju jer to nisu stvari i nije u pitanju imanje. no takvi ljudi se moraju nečim tješit...imam frenda koji isto nije imao djecu (svjesno) i svestrdno svaki put komentira moju djecu i moju jadikovku na njih...kao da on zna znanje. kad ga poklopim o tome kaj i o čemu on priča kad nema pojma kaj su djeca, zašuti. ovo je zaludno trošenje riječi...otprilike ko da ja nekom atomskom fizičaru pričam o...cijepanju molekula. ili drva...gotovo da dođe na isto. svašta!

Franzenovski:)
Je, ima nas previse i sirimo se stihijski, doista smo vrsta koja pustosi za sobom kao horda skakavaca, pronatalitetna politika u nacionalne svrhe je uistinu globalisticki zaostala, ali i dalje smo mala raja pred oltarom obitelji.
I kad za parsto godina ili i prije pojedemo sami sebe, izumirat cemo s obiteljskim albumom nad uzglavljem i ne mislit da smo bas mi bili neki višak. Uvijek su oni drugi:)

Ima li pronatalitetna politika veliki uspjeh u Hrvatskoj? U Njemackoj nema.
Bit ce da je cest slucaj: ona zeli dijete, on bas nije odusevljen, ali tako se od njega ocekuje....
Takvo dijete je zelio barem jedan roditelj.

ma ja mislim, vega, da treba što manje misliti, ako se želi imat djecu..ja sam svog sina rodila kad nisam imala posao i živjela sam tada s mamom.
čim se počne razmišljati, odmah se nađu razlozi za ne imati dijete.
tako je sa bilo kojom velikom odlukom.
da sam razmišljala o svim posljedicama isto tako kasnije ne bh otišla u švicarsku.
tko zna? možda bi bila fenomenalna majka. upravo kao što si sjajna njegovateljica svojim ljubimcima...

na kraju krajeva mi smo slobodni ljudi i sami odlučujemo što ćemo sa svojim životom.
sve je stvar izbora.

Ma pogleč ovu neotesanost:

Voli Ti svog psa i svoje papige. Svoje cudne stavove zadrzi za sebe.

Autor: magdal | 18.08.2013. u 14:48 | opcije

Gđo magdal, ovako ćemo: vi više nećete čitati moje "čudne stavove" s obzirom da vam očito jako smetaju. A ja ću ih i dalje iznositi, između ostalog i zato da vama i vama sličnima smetaju, jer meni smeta kad se takvi razbaškare kao da je cijeli svijet njihov i da im sve s pravom pripada. Samo vam više neću dopustiti da svoju neodgojenost i zadrtost eksponirate u mojem digitalnom prostoru. OK? Jasno?

Đuro, sviđa mi se analogija s korovom i "ljudi s greškom", ali ne onom evolucijski progresivnom :-))

Staramajka po običaju brani svoje pogreške. Ili investiciju? Hebga, deca ipak nekaj koštaju, nemreš sad reći da se nisu isplatila, kaj ne?

Stikso, ja bih se u takvom scenariju tješila pomišlju da su već moji starci bili višak, i da je politika njihovog i mojeg vremena bila zajebata, i da su se okolnosti slučile... i znaš već. Glavno da se stvorio albumček, a sve drugo, pa kaj sad, kaj se može, ne...?

Paparisol, ne, nismo baš tak slobodni, osobito ako nam se život svodi na udovoljavanje impulzivnim pobudama. Je, ponekad to ispadne dobro, ponekad i potraje dobro, ali - koliko često? I po kojoj cijeni?

U svakom slučaju, prepoznajem dobronamjernost u komentarima :-))

Inače, danas na bazenu bio lagani krkljanac. Ne znam jel zato što sam došla kasnije nego inače, ili su to povratnici s ljetovanja, ali baš su me zeznule te moje papige! Eh.