Rosela, vještica sa livade

Sue je žena koja jednostavno ne osjeća sebe kao jedno biće sa tragičnom ograničenošću. Ona roni sa podvodnim inv.kolicima, roni na način prilagođen njenim fizičkim mogućnostima. To je tako lagano.

I pitam sebe dok gledam nju kako lebdi kroz more, kako je moguće da još
uvijek, i sada, nakon svog napretka koji je ljudski rod iskusio, postoje osjećaji sažaljenja i tragičnosti, odvojenosti, prema onim ljudima koji imaju neku vrstu onesposobljenosti, nepravilnosti, bilo fizičke ili mentalne?

Bolesti, poremećaji, ozljede s trajnim posljedicama, su dio stvarnosti. Oni postoje. Dio su ljudskog življenja. I radi čega njihovim nositeljima osporavati ostatak njihovih ljudskih potreba i mogućnosti?
Radi čega ljude s nekim oštećenjima smatrati "čudnima", na neki način ne-ljudskima?

Oni su samo ljudi koji sadrže u sebi ili na sebi neku vrstu onesposobljenosti.
Ali mogu čak i roniti, samo na način prilagođen njima.


http://www.ted.com/talks/lang/sr/sue_austin_deep_sea_diving_in_a_wheelchair
.html

Zbog ne poznavanja.
Ljudi se ne susreću sa invalidnim osobama i ne poznaju ih.
A sve što ne poznajemo ili nas čudi, ili nas zbunjuje ili nas plaši.

Slažem se ja s tobom, ali opet... ljudi s invaliditetom više nisu rijetkost, nisu kako bi se reklo "zaključani na tavanima".
A opet...ta neka nelagoda i dalje opstaje, uporno i uporno....

rosela, slično je i kad nama nekom dragom trebamo izrazitu sućut, a ne znamo na koji način, pa ili to napravimo nespretno ili čekamo da netko drugi odradi, a mi samo pružimo ruku i sućutno klimnemo glavom

nesvakidašnje situacije često se izbjegavaju, iz osobnog razloga

drukčije gledaju i one koji su drukčije obučeni. drukčije gledaš i kad na cesti sretneš prirodnu plavušu
drukčije gledaš i ženu orlovskog nosa kakav je moj. ili klempavih ušiju
gledaš, ali ne misliš da su neljudi
ja npr. imam velike uši koje svakim danom sve više rastu, ali nemam sluha.
to je isto nesposobnost, ne znati pivati i ne čuti dobro glazbu
al ok, zato slušam zečića

u jednoj fazi davno dok sam se još družila s njim (prekinuo je brojne kontakte sa nizom prijatelja, često i bez razloga) moj dragi frend sa samo blažim oblikom cerebralne paralize ali vidljivim - išli smo na kave tu po centru..ja tad dugokosa zgodnička plavojka..on sa nogama i rukama pomalu u škare..koje smo neugodnosti doživlajvali, najviše od muškaraca..grubosti..neprijateljstva spram njega!

naše društvo je još primitivno..ali nije ni vani invalidna osoba lišena suptillnih načina ignoriranja i omalovažavanja.

Vins, nije samo to o čemu pišeš. ponekad ni sami ne znamo kak se ponašati. znam dečka koji od rođenja nema desnu ruku u funkciji. i uvijek, kad sam u situaciji da mu pomognem, ne znam kako. a ne znam zato jer ne želim svojom pretjeranom brigom dati do znanja da vidim kaj vidim
kužiš?

(čini mi se da sam ovo nerazumljivo sfrfljala)

ma kužim totalno..al kuže ljudi sa invaliditetom te stvari, navikli su..isto kuže dobro intuitivno nesjvesno odbacivanje ili omalovažavanje..ovo je nešto drugo što ti pišeš, ovo je iz dobre namjere.

omalovažavaju inferiorni ljudi, pa taman imali sve u kompletu, kaj im treba

I pitam sebe dok gledam nju kako lebdi kroz more, kako je moguće da još
uvijek, i sada, nakon svog napretka koji je ljudski rod iskusio, postoje osjećaji sažaljenja i tragičnosti, odvojenosti, prema onim ljudima koji imaju neku vrstu onesposobljenosti, nepravilnosti, bilo fizičke ili mentalne?

postoje, jer su logični.
ako iole promišljamo stvarnost i druge ljude, kao hipotetske 'nas u njima'- moramo registrirati činjenicu da smo različiti.
i, da je toj osobi teže nego nama.
da mora uložiti napor za ono što je nama usput i neprimjetno.
to ne znači da smo osobu TRAJNO odredili kao bla blaaa.
samo da smo svjesni u totalu, bez implikacija.
tu skoro sam bila u pelenama. i, da se bilo ko pokušao ponašati prema meni kao da nisam- fino bih mu natrljala da je kreten.
malo jači kreten, jel.

Bilo koji fizički ili psihički (mentalni) nedostatak čini čovjeka
neravnopravnim u odnosu na uslovno rečeno zdravog čovjeka.
Upravo ta neravnopravnost je razlog za sažaljenje.
Većina takvih osoba treba pomoć u svakodnevnom životu,počev
od finansijske do fizičke pomoći.Takve osobe su većinom
nesposobne za samostalan život.Ukoliko takve osobe
zbog svog zdravlja nisu sposobne da zarade dovoljno novca
za životne potrebe,sasvim je normalno da ih ljudi žale.
Ukoliko zarede dovoljno opet ih žale jer koliko bi zaradile
i što sve postigle da su zdrave.Kada vidiš takvu osobu
kako uprkos svojim nedostatcima radi,ima svoju obitelj,djecu
diviš joj se i cijeniš je,ali znaš koliko joj treba snage i upornosti
za sve to,jer ni zdravoj osobi to nije lako,žališ je zato što je
život tako težak.Malo je onih koji takve osobe smatraju
čudinim,malo je onih koji odbacuju takve osobe.Puno je više
onih koji će gledati kako da takvoj osobi pomognu i kada
ih sretnu ponudit će joj fizičku pomoć gdje god i kakva god
joj je potrebna.

Osoba s nekim invaliditetom JESTE drukcija od osobe koja cije tijelo/um funkcionira normalno, pravilno. Osi ima nesposobnosti i otezano funkcionira, ali cvrsto smatram da to nije razlog za sazaljenje. Da nije tragedija. Jer zalimo ljude za koje mislimo da su izgubljeni.
Osi nisu izgubljene, vec samo imaju manje ili vece teskoce s kojima bi se trebalo suosjecati.

No s druge strane se posve slazem s komentatoricama, jer ocito je da ljudi koji su (uvjetno receno normalni)
osjecaju zbunjenost prema drukcijima od sebe, bez obzira sto je uzrok te razlicitosti.

Ali ipak mi se cini da bi bilo krajnje vrijeme za pomak u svijesti...

dok oni pomaknu svijest, ti moš sto put pomaknuti kolica i pokazati im srednji prst
a za pomicanje svijesti nije loše ni malo ih zgaziti kolicima
eto

Dobra ideja, može poslužiti kao elektrošoker toj usporenoj svijesti, :)))))