Ručkić krčkić

Ovak, mogu vam reći da su sir i vrhnje, bar oni iz mojeg frižidera, posve neustrašivi: nemam prijenosni EEG, ali sam im izmjerila temperaturu i tlak nakon prijetnje da ću ih pojesti - nepromijenjeni. Doduše, riža se popišala, a njoj sam onda rekla da ću je dati psu pa se smirila. Jogurta nemam. Možda je jogurt osjetljiviji od sira, vrhnja i riže? Pojma nemam!

Godinama ovdje čitam raznorazne munjare (sorry, ja ih takvima smatram, bez ikakve želje da im munjenost bilo osporim, bilo uskratim), a već davno me minula volja da o njima o bilo čemu raspravljam. Jer to nema smisla s ljudima koji rigidno prijanjaju uz neku svoju istinu - njima je istinita, OK, možda i ja u tome pronađem zrnce-dva istinitosti koji bi se dali ugraditi u moj svjetonazor, zašto ne, moj je fluidan, promjenjljiv i, neskromno bih rekla, prilagodljiv iskustvenim okolnostima.

A temelji se na uvjerenju da je individualna sreća sporedna u usporedbi sa stabilnošću eko-sustava u kojem pojedinac živi. Dakle, ne dajem si pravo na sreću, ali je priželjkujem. Pri punoj svijesti da će je tzv. "kolektiv" ko ništa dokinuti ako smatra da mu je to u interesu. Čemu se ja mogu, pa i trebam, žestoko opirati ako smatram drugačije; čak i ako ne smatram drugačije, ja imam samo sebe, a "kolektiv" ima puno sebstva i zakaj bi baš moje stradalo? Međutim, to vam je ona logika koja ide na ruku naoružanog nasilnika koji drži u pokornosti 50 nenaoružanih: svaki taj nenaoružan se boji da bi baš on mogao popiti metak i zato ne mrda, iako njih 50 s lakoćom pregazi naoružanog nasilnika, vjerojatno uz nekoliko žrtava. Pa zato ja malo procijenim kad ću dati da me ugroze, a kad neću, procijenim ozbiljnost opasnosti i cijenu hrabrosti, i tak, ponekad riskiram, ponekad sam zaista neustrašiva. Kao sir i vrhnje: iako znam da će me na koncu pojesti.

Jer od zajeba nemreš pobjeći. A men' se čini da je sva ova silna pilozopija koja se ovih dana ovdje eksponira zapravo umatanje glave u amortizer za zajebe. Iliti utjeha. A ne učenje vještina kompenzacije. Drugim riječima, to vam meni sve izgleda kao očekivanje da gluh pjeva kolorature, slijep slika šarene akvarele, a paraplegičar pleše tango. Bar u glavi. Pa, hm, zakaj ne? Ali, po meni, bilo bi dobro da zna da je to SAMO u glavi. Inače bu ispal lud.

I još mi se čini da su zagovaratelji tih utjeha zapraf silno ustrašeni od svih životnih neugodnosti i nedaća, od stajanja u dugačkom redu pred blagajnom do tjelesnog invaliditeta ili emocionalne uskrate, a najviše od toga da će ispasti blesavi i posrljati ravno u neku pogrešku, koja će onda biti kažnjena teškim energetskim neuravnoteženostima, a ove će pak rezultirati tjelesnim boleštinama, koje će pak dovesti do emocionalnog dizbalansa, pa će uzmanjkati ljubavi na svijetu i eto ti ga na, kompletna katastrofa ne samo za pojedinca, nego globalnih razmjera!

Ko da je život pravedan i uravnotežen! Ma dajte, molim vas! To mogu biti samo pojedinci i samo povremeno. Sve drugo je čista laž. Jer, život nije pravedan i niz naših dobrih procjena može rezultirati jednom pogrešnom, npr. kad prelazimo ulicu, a onda sve one prije više ne važe. I što onda? Plesati, slikati, pjevati u glavi? Da, ako nam pomaže. Ako smo uopće preživjeli. Ali, prije svega naučiti kako živjeti nepovratno i nepopravljivo oštećeni. Ne, JOŠ PRIJE TOGA, uvidjeti da i takvi možemo živjeti. I biti sretni. Drugačije sretni nego što smo se nadali; drugačije nego ostali, čitavi ondje gdje smo mi osakaćeni.

Evo, ja danas imam dva zajeba: kupila sam karnet ulaznica za bazen, a sudeći po prognozi, neću ih uspjeti ispucati; kupila sam neku rižu za 30 kuna, misleći da je zapraf mješavina 4 vrsta žitarica, a ono jock, samo slično pakovanje, obična integralna riža kakvu sam mogla kupiti za upola nižu cijenu. I kaj sad? Niš. Rižu mogu zamijeniti za nešto drugo, imam račun, a ulaznice za bazen trebam jednostavno preboljeti. Je, mogla bih ja tvrdoglavo ići unatoč vjetru i nedovoljnoj temperaturi pa onda vlastitu nefleksibilnost dodatno platiti upalom sinusa... Ili jednostavno zaključiti, a hebga, pogreške su dio života, a ima i takvih koje su potpuno beskorisne, iz kojih niš nemreš profitirati, čak ni neku spoznaju za ubuduće, jednostavno ih treba što prije pregorjeti.

Ali ima i pogrešaka koje su korisne, koje ulaze u kolektivnu svijest, u sve one priče "Bila jednom jedna djevojka koja nije slušala majku...", ali i one "Bila jednom jedna djevojka koja je uvijek slušala majku...". Naši životići su naše pričice, ali zajedničke legende. Zato ih treba ispričati. Čak i frizirane, jer drugačije je, zapravo, pripovijedanje nemoguće. I dopustiti da ih drugi prepričavaju, po njihovome promijenjene. I ne vjerovati bezrezervno u legende i raznorazne istine. Jer znamo kako nastaju. I da nitko nije zasukao rukave i proživio NAŠ život, iako je o njemu imao štošta za reći.

Ja se veselim kad mogu reći MOJ život; MOJA pogreška; MOJ uspjeh; MOJA sreća... Kad ih zaista, istinski osjećam SVOJIMA. I onda ih, ponekad, dam i drugima, nek rade što žele s njima... S tim pričama. Jer priča prestaje biti moja onog trena kad mi sklizne s usana ili s tipkovnice.

I da, ošišala sam se.

I nestale su neke poteškoće oko bubrega. ( tak da znaš )

koliko si platila šišanje
i
tko te šiša!

Ća se niste počešljali.Nemojte mi kvarit sliku
da vas bolje vidim lipu!

Hej, bok, dečki!

Ja ipak bila na plivanju i blogme mi bilo lijepo. Pa onda sa psom u šetnju, pa sladoled na terasici obližnjeg kafića - bog bogova!

Medo, pojma nemam na što se nadovezuješ, a što se mojih bubrega tiče, kuc-kuc-ne bilo uroka, miruju.

Šišanje sam platile previše, a šiša me Željka, samo ne ovog puta jer je na godišnjem. Sad me Katarina.

Rekše, ja ti se nikad ne češljam. Vrlo sam demokratična prema svojoj kosi, puštam je neka izabere poziciju koja joj najviše odgovara.

Nego, vidim da jedna munjara sijeva tamo negdje iznad ovog zapisa, a od dosade čak i pročitah što joj je to bljesnulo da se oglasi i zapazih slogan "povratak prirodi". A kojoj to točno prirodi? Naime, one od prije 10000 godina, kad su ljudi vjerojatno doista opstajali (nekih 30-ak godina po glavi stanovnika) zahvaljujući instinktima, intuiciji, travarstvu i ufanju u pozitivne ishode, VIŠE NEMA. Nema više niti one prirode od prije 100 godina, prije masovne industrijalizacije, a nema niti one u kojoj smo munjara i ja provele djetinjstvo. Dakle, kojoj se mi to prirodi možemo vratiti i kako se u njoj možemo snaći?

Nema više nikakvog POVRATKA - ima samo prihvaćanja, shvaćanja i prilagođavanja, ili sebe sadašnjoj prirodi, ili sadašnje prirode sadašnjem čovjeku. Treća opcija je ukloniti čovjeka pa će se priroda koliko-toliko povratiti. Etogac. Toliko. Sad se idem baviti drugim stvarima. Haug!