Čarobni brijeg

Nije me bilo. Nije me bilo već gotovo tri mjeseca u nizu. A i prije toga samo sporadično, sa starim tekstovima, s malo radosti. Pustila sam vas.
Priznajem, pustila sam vas iz svog života, iz svojih zbivanja, jer nisu vaša, nego su moja, toliko snažna, toliko bolna, moja ...
Pustila sam blog, pisanje, veselje cijelovečernjih i jutarnjih zabava, potrebu da s vama podijelim makar dijelić nekog teksta koji radim, poneki link, poneku zezanciju starih, novih, osobno poznatih i blogerski nepoznatih ljudi ovdje. Pustila sam druženja, prijatelje, hobije, sve što volim, sve koje volim.
Pustila sam vas da se igrate bez mene

I dugo se vremena život svodio na napuštanje i odlaske. I moje dolaske, moje ulaske, u bol, u osobno, duboko ... Na opraštanja i putove bez povratka i obećanja o susretima. Ovi rastanci koji nisu obećavali sastanke. Svodilo se na "ne znam", "ako", "možda" ili barem "ne znam još". Hoće li biti ili neće, nije ovisilo o meni, niti o želji, već o svemiru, usudu. Kismet. Uglavnom na "nikad ni neću znati".
I zato sam pustila: idite, igrajte se, ludujte, ali bez mene, jer u ovome moram biti sama.

Ubilo je to vodenjaka u meni. Onog koji pomiče svemire, koji dobiva igre, koji ne gubi i kad se kocka ... I ostade rak u podznaku.
Jer nisam vam mogla reći kako se osjećam, koje su boje nijeme, slane suze u kutu usana. Nisam mogla opisati krik sapet u grudima, sav očaj i bespomoćnost i prolaznost i krhkost života.

Nakon svega sam se tri mjeseca uvukla u kućicu koju nosim na leđima.
I razmišljala o puštanju, i napuštanju. Nisam vam to kazivala jer prazne su riječi, prazne i jadne naspram grča i boli koja traje i traje i mrziš je i voliš istovremeno jer znaš da kad jednom ode, nedostajat će.
Razmišljala sam u tišini, jer mi je tako trebalo da otkrijem u sebi da sam učinila isto ono, napustila sam, pustila sam sve, učinila sam ono od čega sam sama najviše strepila, znajući ipak da je neminovno, da je to nužnost da razumijem, da se sastavim ...

Pustila sam svoju intimu, svoje misli, svoje priče, svoje snove.
Pustila sam i nju, jer svi smo sami u bolu, pri kraju i u smrti.
A drugove tražimo u veselju i sreći.
No, pustila sam onu neku zajedničku intimu, zajedničke misli i priče, zajedničke snove.
Jer tad više nije bilo nas, nije bilo nikoga, jer sam to morala sama, jer je jedino tako ispravno, i moguće.

Pustila sam da mi se svijet skupi u točku, da se stegne u singularnost oklopa na mojim leđima koji je samo moj, u koji ni ruka sa strane, niti utješne riječi ne unose pomoć, ne unose mir, jer samo tama donosi spokoj, jer svjetla nema i neće ga biti.

Pustila sam sve i svakoga, a i sebe, mama.

A trajalo je punih deset godina. Punih. I zadnje dvije i pol u potpunoj sigurnosti da nema drugih ishoda. Deset je godina tvoj život, mama, bio pitanje dana. Napuštala si me deset godina. Samo da ne bude onako kako nas je tata napustio, u trenu. Napuštala si me tijelom i istovremeno umom, i pamćenjem. I osjećajima. I riječima

I tako, više nisam dijete. Ničije dijete više.
Ali nisam ja siroče za u dom za napuštenu djecu. I nisam patnica koja cvili u kutu. I nisam sad ovdje da me se tapše i grli od suosjećanja. Nisam.
Ponekad poželim da radije šute nego da mi fraze utjehe bacaju poput latica u grob.

Ono što jesam, što sam zaista učinila, je da sam pustila sve i svakoga, pustila sam sve osim puke egzistencije, osim ono malo zgažene vjere u vlastiti život, jer se netko morao pobrinuti za doktore, za lijekove, terapije, za zadnje dane, za tvoje suze, za tvoje strahove, za odlazak, sprovod, cvijeće, familiju, za ukop. Za zbogom, za oprost ...

Jer za ništa drugo, ni za koga drugog, više nisam smogla snage. Ni vremena, ni strpljenja, ni misli, ni razumijevanja.

I sad, nakon tri mjeseca, to mogu i napisati.