Čarobni brijeg

Regret

Za čime žalim?
Iskreno, ni za čime.
Učinila sam sve što sam znala, što nisam, naučila sam.

Deset godina i deset dijagnoza koje se nadopunjuju i lome tijelo žene čija je volja rušila Himalaju. Sve bolnice u Zagrebu, a i neke izvan grada, sve smjene medicinskih sestara, liječnika, sve sam ih upoznala s kolekcijom maminih lijekova kojih, naravno, nema nego na jednom jedinom odjelu na svijetu valjda. Rezervne doze, invalidska pomagala. Sedam mjeseci je ležala na bolničkom krevetu gledajući kroz prozor u cigleni zid. Nepomično. Polomljena. S ekstenzijama na nogama, skršenih kostiju, pod morfijem. A kao podloga teška, rijetka mišićna bolest, plus dijabetes od lijekova, plus demencija na kratkotrajnom pamćenju. Plus srce, plus niski tlak, plus karakter koji ne pušta život i do zadnjih 10 dana ne prihvaća kraj. Onda pet mjeseci doma, nepokretna, onda predstava pred doktorom da pristane ugraditi umjetni kuk u staru gospođu. I onda štake, kolica. I onda prvi karcinom. I demencija. Operacije. Kemoterapija. Onda drugi karcinom. I konačno, vađenje kuka.

Opet nepokretna, žena ciganskog, čergarskog duha, zaigrana i vedra. Žena koja je sama glasom bez mikrofona nadjačala tamburaški orkestar u Lisinskom, koja mira nije imala nigdje i ni sa kime. Od mladosti do smrti dama i središte svake zabave i društva. Deset se godina gasila. Iako, sve do nekoliko tjedana prije smrti, znala je tko sam.

Ne žalim ni minutu tih deset godina.

Na blogu sam sad preko osam godina. Pobjegla sam ovamo iz RL, istina. I nisam željela o tome pisati dok je trajalo. Pisala sam priče, pjesme, kritike, tekstove pjesama, svoje prijevode, citate, svašta. Obožavala sam gomilu ljudi koji su se skupljali na komentarima i uveseljavali mi večeri. Nikad to neću požaliti.

I pitam se zašto uopće pišem o žaljenju kad nikad ni za čime ne žalim.

Zapravo, lažem, žalim za jednom jedinom situacijom, prije, da izračunam, brat bratu dvadeset i nešto godina, kad nisam insistirala da se ponuđeno ostvari. Mislila sam da ima vremena. No, da jesam, sad ne bih bila ovdje, sigurno, ne bih pisala, ništa od ovog mog života ovdje ne bi se ostvarilo. Zakoračila bih u paralelni svemir. Koji povremeno, svakih nekoliko godina, fizički doslovce provali u ovaj moj, samo da me podsjeti da na drugoj strani jedna druga ja živi taj drukčiji svemir s njim.

I evo ga opet, ovih dana leti za Zagreb. A ja sam još na moru i ne vjerujem u koincidencije. Sa sobom donosi svoj blagoslov i zaštitu, jer on vjeruje u to. Jer tako sad živi, kao drugi u redu jedne religije na drugom kraju svijeta.

"Dolazim ... sto dukata donosim... i kašmirsku maramu, šarenih boja ..." (Đ.B.)