Čarobni brijeg

Futility

I je li sve bilo uzalud?
Kad si umrla, našla sam poruku nažvrljanu na papirić istrgnut iz bloka. Majčinu poruku kćeri. I znam da nije bilo uzalud, znam da si cijenila sve što sam učinila za tebe. I hvala ti što si mi to ipak stigla reći.

Jer uzaludnost i besmisao je još jedan moj problem s kojim se teško nosim. Moj um nastoji u svakoj gluposti naći uzroke, razloge, posljedice i smisao za mene. Zapravo, kad mu to ne uspije, moj um propada u bezdan, koprcajući se i kovitlajući oko jedne te iste drame koja prijeti da mi potkopa pogled na svijet.

No, svemir me voli. I šapće mi ono što mi treba, kad mi treba. Što više u to vjerujem, češće su manifestacije toga. Ima to smisla.

Pa kad i pokleknem, kad propadnem do uzaludnosti kala, kad si oči više ne vidim u ogledalu jer su podbuhle i plahe, sjetim se da je moja priroda, ako mogu, ponuditi pomoć. Ako znam, ako imam, ako mogu, ako moram jer me na to srce tjera, ako mislim da nemam izbora.
Pa i ako se pri tome otrujem na bodlje onih čija je priroda bosti.

A majčine riječi bodu najdublje.
Tuđe se uglavnom razbiju o oklop.
Ali, moja mi majka nije uskratila svoj topli dlan.
Kao što nam ga ponekad uskraćuju drugi.

Ali, ništa i nikad nije uzalud.
Null effort c'est perdu.