sve je pod kontrolom, sad sam ja tu

Na tren onak pomisliš da je korak napravljen, mali, ali ogromni u odnosu na sve ostalo što te okružuje.
A onda u slijedećem trenu skužiš da si se vratio miljama nazad. Ili da stojiš ma mjestu. Ili da ne stojiš uopće.
Gledam košare, pune cvijeća. one ne bi smjele biti vezane uz tugu.
A tužne su. Tužne su kad kraj njih gore svijeće. Kraj kraj njih piše tvoje ime.
Puca srce od tog imena. Kojeg svaki puta dotaknem, u nadi da ću nekim čudom izmijeniti slova.
Svaki prolaz onom alejom mi je križni put. I svaki put iznova se pitam kako čovjek ne poludi od takvih stvari.
Zašto ne postoji pregrada koju možeš dignuti i jednostavno sve prebrisati.
Nisam skoro pa ništa u životu birala, tu i tamo ajde odjecu, neko jelo, neku knjigu.
Sve ostalo sam jednostavno dobila.
Na onom lijepom, hvala. Ali to se sada pobrisalo.
I brojim korake, svakog dana iznova, korake za koje mislim da su nekamo naprijed. A nisu. I muče me.
Ne znam stajat na mjestu. Osim na jednom. Na onome što rađe zovem tvojim uzglavljem nego nadgrobnim spomenikom.
I danas se možda najjače postavlja pitanje: ZAŠTO NISI NIŠTA NIKOME REKAO?
Ljudski mozak je toliko nedorečena tvorevina, da se jednostavno zapitaš, leži li u svima nama ta neka tanka linija koja jednostavno pukne i nema povratka.
I koja je jedina misao koja te tada vodi u beskonačnost?
Ima li kajanja? Ima li tuge? Ima li ljutnje? Ili samo isključena sklopka...nestala struja.
Bila sam znaš ok, bila sam ok do onog trena kad su ti na misi izgovorili ime...oprosti, tu sam se slomila.
Sve to nije normalno.